Izložba 'ITEMS: Is Fashion Modern' u MoMA-i traje do kraja siječnja 2017. i prva je koju je znamenita institucija posvetila modi od 1944. Nagrađivanu hrvatsku dizajnericu Lanu Cavar, poznatu, među ostalim, po plakatima i vizualima koje je godinama radila za zagrebački HNK, kao i po identitetu hotela Adriatic u Rovinju, iz MoMA-e su na suradnju pozvale svjetski utjecajne kustosice za dizajn i arhitekturu – Paola Antonelli i Michelle Millar Fisher. Oduševila ih je knjiga koju je Cavar s američkim kolegicama Danielle Aubert i Natashom Chandani radila 2012. 'Thanks for the View Mr. Mies', o ljudima koji žive u kućama koje je projektirao glasoviti američki arhitekt Mies van der Rohe u Detroitu.

S Natashom Chandani je Lana surađivala i sada, za 'ITEMS' u MoMA-i, koji modu predstavlja kroz 111 pojmova važnih za njezinu povijest te je ilustrira s 350 predmeta, od levisica, obične bijele majice, kupaćih gaćica Speedo, preko torbe Birkin, odijela Le Smoking Yvesa Saint Laurenta, traperica Levis 501 i male crne haljine, sve do klompi.

Što je bio najveći izazov u radu na projektu 'Items' za MOMA-u? 

Raditi s velikim institucijama uvijek je izazov jer je sam process donošenja odluka u takvim kućama vrlo kompliciran zbog niza protokola koje je potrebno poštovati. To najčešće rezultira nedostatkom vremena i potrebno je uložiti velike napore kako se to ne bi odrazilo na kvalitetu finalnog proizvoda. Na knjizi smo kolegica Natasha Chandani i ja radile više od godinu dana, no jedva smo je stigle završiti na vrijeme. Zaista je teško predvidjeti koji će korak koliko trajati.

Kako ste osmislile publikaciju koja prati izložbu?

Kustosice Paola Antonelli i Michelle Millar Fisher odabrale su 111 odjevnih predmeta, koje smo zatim organizirale abecednim redom, kao u enciklopedijama. Svaki od predmeta predstavile smo dokumentarnim fotografijama koje u nekoj mjeri opisuju život i značaj tog predmeta. Stereotip svakog predmeta prikazan je i ilustracijom. Bilo mi je posebno drago što sam mogla odabrati ilustratora pa sam pozvala Narcisu Vukojević, također iz Zagreba. 

Što je kustosice Paolu Antonelli i Michelle Millar Fisher privuklo u vezi vaše dobro poznate knjige 'Thanks for the View, Mr. Mies', zbog koje su vam se obratile za suradnju?

MoMA je željela napraviti izložbu o modi koja je kontekstualizirana u život danas. Naša knjiga 'Thanks for the View, Mr. Mies' na sličan se način bavila arhitekturom, govorili smo o njoj iz pozicije onih koji u njoj žive. Mislim da im je ta veza odgovarala i da su nas zbog toga pozvale na suradnju.

U jednom ranijem intervjuu spomenuli ste da ste na prvoj prezentaciji projekta vidjeli kako su u MoMA-i očekivali klasičnije rješenje. Zašto su ipak odlučili ići s vašom varijantom?

Muzeji su navikli na monografske publikacije. Naša koncepcija bila je sve samo ne to. No oni su znali da to rješenje dobro odgovara sadržaju pa im se ipak dopalo. Kroz proces smo morali napraviti neke ustupke. Npr. knjiga na koncu ipak ima tvrde korice, kao sve ostale MoMA-ine knjige, iako smo se do samog kraja nadale da će to biti meki uvez, koji bi više odgovarao sadržaju, a knjiga bi djelovala pristupačnije i ležernije.

Surađivali ste i sa zagrebačkim HNK-om, radili plakate i knjižice za dvije sezone, za što ste prošle godine nagrađeni na Izložbi hrvatskog dizajna 1516 (HDD). Kad ste tek počinjali s tim velikim projektom, što su vam bile glavne vodilje?

U dvije sezone koliko sam se bavila s HNK-om u Zagrebu, cilj mi je bio izgraditi klasičan, ali istovremeno suvremen vizualni jezik koji bi to kazalište približio današnjoj publici i odmaknuo se od eksplicitno konzervativnog sadržaja kojim se to kazalište komuniciralo ranije. Bila sam sretna kad sam dobila ovu priliku jer sam za kazalište intimno vezana pa mi se time realizirala cjeloživotna želja. O kazalištu i njegovoj komunikaciji razmišljala sam godinama prije nego što je počela moja suradnja s HNK Zagreb. Vjerujem da suvremena kazališna komunikacija treba sama po sebi biti doživljaj, a ne reprodukcija ili dokumentacija nekog kazališnog događaja. Jednako tako, kazališni plakati ne bi trebali biti banalan prodajni alat, koji podilazi nečijem ukusu ili očekivanju – jer kazalište je oduvijek imalo važnu ulogu u razvoju sredine u kojoj djeluje. A ta uloga ne počinje gledanjem predstave. Ona počinje na ulici, plakatom.

Kako su unutar HNK reagirali na vizualni zaokret?

Projekt smo realizirali zajednički, što bi značilo da je taj 'zaokret' u nekoj mjeri ipak naišao na odobravanje. No trebalo je uložiti dosta energije da se pomire zahtjevi svih uključenih strana, od uprave i marketinga do umjetnika i njihovih vizija pojedinih projekata.

Što mislite o posljednjoj kampanji HNK Zagreb, za pretplatu u sezoni 2017/18., koju je udruga Vigilare nedavno, zbog jednog konkretnog, navodno 'seksualno konotiranog' plakata, ocijenila 'prostačkom' i 'ispod svih standarda za jednu kulturnu ustanovu od nacionalnog značaja'?

Primijetila sam taj plakat na ulici još u lipnju i nisam na njemu uočila ništa provokativno. Dopala mi se fotografija zbog začudnosti kadra, mislim da ima potrebnu dozu teatralnosti. Reakcije udruge Vigilare su me nasmijale – trebaš biti zapravo dosta perverzan da u jednom ne pretjerano radikalnom plakatu pročitaš opsceni sadržaj. Očito se radi o vizualnoj nepismenosti i potrebi da se stvari tumače površno i jednodimenzionalno.

U kontekstu vizualne pismenosti, kakva vam je trenutna dizajnerska scena u Hrvatskoj?

Hrvatska ima dinamičnu dizajnersku scenu, dosta agilnu i kvalitetnu s obzirom na katastrofalnu ekonomsku situaciju i opće stanje svijesti o važnosti kulture u društvu. Postoji cijeli niz uspješnih primjera hrvatskog dizajna koji se dogodio usprkos kontekstu. Zbog ogromnog truda nekolicine pojedinaca svi se zajedno volimo pohvaliti autentičnim hrvatskim dizajnerskim rukopisom, tobože značajnim u svjetskim razmjerima. A to je zabluda. Sve dok stvari počivaju isključivo na entuzijazmu pojedinaca, one imaju rok trajanja. U tome je upravo najveća opasnost: razvoj kulture ove zemlje, pa tako i dizajna, na staklenim je nogama jer nije sustavno planiran. Bez podrške sustava stalno ćemo biti na početku. Vode se iste bitke, iz generacije u generaciju. Ne čini mi se da bilo koja 'naša' scena, dizajnerska ili filmska, književna ili likovna, ima neke posebne nedostatke u usporedbi s nekom europskom scenom. Radi se o tome da je sustav loš jer toj sceni ne omogućava da se razvija, kako bi se za nekih deset ili 20 godina doista mogli uspoređivati s nekom od kulturno razvijenih nacija Europe.

Postoji li ipak nešto po čemu je hrvatski dizajn vani najviše prepoznatljiv?

Nisam sigurna da je hrvatski dizajn posebno prepoznatljiv na internacionalnoj sceni. Tu i tamo dogodi se da neki projekt iz Hrvatske vani nečime privuče pažnju, no ne bismo mogli govoriti o pojmu hrvatskog dizajna.  Čini mi se da je tom pojmu najbliži hrvatski brend Prostoria, koji se doista nametnuo na internacionalnom tržištu odlično dizajniranim predmetima iz Hrvatske.

Kakvo je stanje u zemlji što se tiče mladih dizajnera?

Mladim dizajnerima danas u Hrvatskoj je dosta teže nego je bilo nama koji smo počeli raditi 1990-ih. Ono što je velika pogodnost današnjeg vremena je irelevantnost lokacije – internet je gotovo sve učinio dostupnim. Možete biti bilo gdje i dalje konkurirati na internacionalnom tržištu.

Kakvim vam se čine studiji dizajna u Hrvatskoj?

Nakon Zagreba školovala sam se u SAD-u i puno sam sklonija tom otvorenom, slobodnijem načinu edukacije. Mislim da bi naš obrazovni sustav na svim nivoima trebalo reformirati, smjestiti ga u ovo stoljeće.

A trendovi, koliko ih hrvatski dizajn prati i koji su sada glavni, ako ih se uopće može registrirati?

Živimo u eklektičnom vremenu koje bismo najbolje mogli opisati kao 'anything goes' pa se možda više ne bismo trebali baviti lociranjem trendova. Sve se jako brzo mijenja. Osobno me trendovi uopće ne zanimaju. Zanima me onaj dizajn koji trendove može nadživjeti.

Koje biste hrvatske dizajnerske projekte osobno istaknuli kao najupečatljivije posljednjih godina?

Osobno me najviše zanimaju progresivna, hrabra i autentična rješenja, koja na gledatelja djeluju kao prst u oko, pokraj kojih ne možete ravnodušno proći, koja vam se ne moraju dopasti ali će izazvati reakciju. Dobri primjeri takvog dizajna su plakati koje Igor Hofbauer već godinama radi za Močvaru ili koje mladi dizajner Dario Dević posljednjih godina radi za Kinoklub Zagreb. Ta su rješenja dosta marginalizirana čak i na nivou naše struke, što je šteta jer se radi o pravim malim remek-djelima dizajna.

Što mislite o projektu Design District Zagreb kolegice Ire Payer?

Mislim da je to odličan način populariziranja dizajna i uopće jedan od neobičnijih i bolje organiziranih festivala u Zagrebu.

Radili ste i naslovnicu 'Sjećanje šume' Damira Karakaša. Možete li se osvrnuti na nju, što ste htjeli postići tim rješenjem?

Najvažnije mi je bilo odgovoriti na sam tekst. Pri tome ne mislim na ilustriranje teksta već na kreiranje nečeg što nosi sličnu poetiku i atmosferu. Tako sofisticirani tekst bilo bi vulgarno pretjerano opteretiti dizajnom naslovnice. Dizajnirala sam tu Karakaševu knjigu kao klasik. Što je na koncu bilo ispravno jer ta je knjiga odmah po izdavanju upravo to i postala.

Što vam je inače najvažnije u dizajniranju naslovnica knjiga? 

Da odgovaraju sadržaju, da imaju istu atmosferu kao ono što se nalazi unutra, da nisu kičaste, ilustrativne ili, da oprostite, glupe. Ne znam čemu toliko podcjenjivanje publike nevjerojatno blesavim naslovnicama za nerijetko izvanredna književna djela.

Kako ste jednom pričali, u New Yorku su vam se, kad ste se tek preselili i tamo počeli raditi, čudili što ste dizajnirali apsolutno sve. Kad biste ipak bili prisiljeni suziti fokus, u kojem biste smjeru krenuli?

Ne zanima me specijalizirati se. To u mojoj struci na sreću nije nužno. Puno je interesantnije raditi u različitim disciplinama. Volim učiti i savladavati nepoznate stvari. Da se odlučim za jedno područje, dosadilo bi mi dosta brzo.

Koji vam je projekt dosad bio najteži i zašto?

Raditi za HNK bilo je jako teško. Tome u prilog ide i činjenica da je HNK Zagreb u četiri sezone promijenio tri dizajnera i jednako toliko vizualnih identiteta. Što je institucija veća, to je teže napraviti dobar dizajn. Jer uglavnom postoji otpor prema discipliniranom vizualnom ponašanju, koje je osnova svakog dobrog dizajna.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno sam okupirana radom na svojoj web stranici J za koju nikada nisam imala vremena. Osim toga, pripremam se za rad na velikom projektu koji tematizira život kultnog muzičara Princea u Minneapolisu pa trenutno čitam o njemu. Istraživački dio projekta bi trebao započeti za mjesec dana, a završio bi knjigom koja bi u Sjedinjenim Državama trebala izaći početkom 2019.