U glazbeno-scenskom komadu 'Midsummer' Davida Griega i Gordona McIntyrea (autori teksta i glazbe), redatelj Tomislav Pavković pronašao je idealnu light temu za užarenost ljeta i ambijent atrija MUO-a. Prevevši i adaptiravši 'Midsummer' u zagrebački 'Preko Trnja do Zvijezde', obogativši ga nizom prepoznatljivih gradskih prostora te scenski, filmski, ali i estradno poznatim glumcima Natašom Janjić i Ivanom Glowatzkyjem, Pavković je s predstavom premijerno izvedenom u petak u sklopu prvih Ljetnih noći Teatra Exit bio na tragu pravog ljetnog kazališnog hita. Nažalost, na tragu je i ostao.

U naslovu se redatelj poigrao izrekom 'preko trnja do zvijezda', pretočivši je na zagrebačke kvartove Trnje i (Gupčevu) Zvijezdu, ali se zadržavši tek na jezičnom sloju, budući da se likovi u komadu nisu uspeli stepeništem uspjeha iz izreke, nego su sudbinskim vezom 'tek' spojili dvije gradske opreke. S druge strane, sama predstava također nije stigla do zvijezda, već je zapela u trnju, o čemu kasnije.

Sredovječna kriza spaja dvoje oprečnih 35-godišnjih očajnika u potrazi za ljubavlju koja se javlja kao bunt unutar pomirenosti s poslovnim i životnim neuspjesima. Sudbinski kovitlac jedne pijane noći spaja Robija (Ivan Glowatzky), sitnog kriminalca kojemu je promašeni životni put ubio mladenačke perspektive, i Helenu (Nataša Janjić), prezaposlenu odvjetnicu koja od životnih nezadovoljstva i ljubavnih neuspjeha bježi u alkohol. Nakon fatalnog susreta zapečaćenog pijanim seksom slijedi polagano i digresijama razlomljeno buđenje ljubavi. Ne ono proljetno, kao u Wedekinda, niti holivudsko ili bajkovito, kao u snovitih šiparica, već opterećeno sumnjama, prethodnim neuspjesima te manjkom davno ugašenih iluzija.

Okvir radnje, koju kao da smo već puno puta čuli, vidjeli, osjetili, čini Robijevo i Helenino retrogradno pripovijedanje koje priziva igrane dijelove u funkciji rekonstrukcije događaja. Te dijelove, koje tumače oni sami, Robi i Helena vrlo duhovito komentiraju, preispituju i mijenjaju, prilagođavajući ih vremenskom odmaku i selektivnosti sjećanja, čime dovode u pitanje vjernost same priče.

Ključni problem predstave je u dramaturškoj zaigranosti koja je Pavkovića odvela pretjerano u širinu i često nedovoljno motivirane digresije. Tako se centralni dio priče, Robijeva odluka da u jednoj ludoj noći potroši lopovlukom zarađenih 100 tisuća kuna, čini pomalo otrcanom idejom, ali i dramaturškim suviškom samom sebi svrhom. Također, razrješenje nestalog novca je oblikovano vrlo neuvjerljivo i površno, ničim izazvanom smrću nesuđenog vlasnika novca.

Glazbeni dio nije dobro umetnut u dramsku strukturu te je vrlo često lomio scensku emociju i ritam svojom jednoličnošću, dok songovi svojom naglašenom pripovjednošću uz prisutnu monotoniju nisu uspijevali podići publiku.

Najbolji dio predstave bili su glumci koji su, bez obzira na 'trošenje' u dramskim viškovima, uspjeli zadržati pažnju publike. Ivan Glowatzky je lik Robija oblikovao vrlo duhovito, uvjerljivo i dosljedno, stvorivši ga diskretnim šarmerom opterećenim godinama i vlastitim neodlučnostima koji još uvijek u sebi nosi klice nekadašnjeg perspektivnog mladca. Vrlo dobar bio je i u glazbenim dijelovima.

Nataša Janjić bila je šarmantna kao Helena, čiji lik nije dramaturški toliko čvrst kao Robijev, dok je epizodne likove, posebice Robijevog šefa, oblikovala vrlo duhovito. Nešto slabija je bila u progovaranju emocija, koje je djelovalo pomalo isforsirano, dok je u pjevačkim dijelovima bila na trenutke nesigurna te je nekoliko puta pobjegla u nemotivirani smijeh.

Predstava 'Preko Trnja do Zvijezde' sadrži određeni glumački i scenski šarm koji bi bili znatno naglašeniji kad bi cjelina bila pročišćenija i kompaktnija. Ovako se pomalo tope u ljetnim noćnim vrućinama i nepotrebnim digresijama.