Prema postojećem Obiteljskom zakonu, roditelji ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti samo bez nadzora osobe starije od 16 godina.

Dakako, bebe ili malu djecu se nikad ne bi smjelo dovoditi u situaciju da budu bez odgovarajućeg nadzora. Stručnjaci smatraju da većina djece mlađe od devet godina ne bi trebala biti sama u kući nakon škole, kao i da djeca mlađa od 13 godina nemaju dovoljno razvijene kapacitete za reagiranje u nepredvidivim situacijama, zbog čega nije poželjno da dulje vrijeme budu sama.

Međutim, to ne znači nužno da dijete školske dobi nije spremno ostati samo kod kuće. Spremnost djeteta da samo ostane bez roditelja kod kuće ne ovisi samo o dobi, već i o zrelosti i spremnosti djeteta da se brine samo za sebe. Upravo zbog toga, dodaje psihologinja Hana Hrpka, ne postoji zakon niti slaganje među stručnjacima koji nam govore o nekoj dobnoj granici kada je primjereno da dijete školske dobi ostane samo kod kuće, posebno kada znamo da djeca ne sazrijevaju jednako brzo u svim aspektima razvoja.

Veliki korak za dijete, ali i roditelje

Iako ne možemo govoriti o točnoj dobi u kojoj dijete treba početi ostajati samo kod kuće, istraživanja nam pokazuju da postoji dob kada je važno da djeca dožive to iskustvo, a to je adolescencija. Rana je adolescencija razdoblje koje karakterizira povećanje potrebe za autonomijom i često označava početak procesa obiteljskih pregovora koji vode različitim situacijama brige o samima sebi.

Kako bi roditelji donijeli odluku o ostavljanju djeteta samog kod kuće, trebaju se prije svega zapitati osjeća li se dijete spremno za to. Prilikom donošenja odluke važno je pratiti i nastojati razumjeti znakove koje dijete šalje. Ako se dijete boji biti samo ili je njegova nesigurnost vidljiva, to znači da još nije spremno za taj veliki korak.

'Roditelji nas na Hrabri telefon najčešće pitaju kada njihovo dijete može ostati samo kod kuće. No, dob nije ta koja definira spremnost djeteta da ostane samo kod kuće. Neka djeca su sa 7 godina zrelija i samostalnija od neke djece s 9 godina. Stoga, prije nego donesu odluku roditelji se trebaju zapitati, i o tome porazgovarati s djetetom, kako se njihovo dijete osjeća vezano uz odluku da ostane neko vrijeme samo kod kuće, ima li neke strahove, osjeća li se sigurno, može li si dijete samo uzeti nešto za pojesti/piti, zna li samo otići na toalet, zna li se služiti telefonom da može nazvati roditelje ako zatreba, zna li koristiti osnovne kućanske aparate, npr. mikrovalnu ili štednjak, razumije li tko su neznanci i kako/da li razgovarati s nepoznatom osobom ako pozvoni na vrata, da li/kome otvarati vrata u tom slučaju, zna li se dijete samo zabaviti i kako će provoditi vrijeme. Idealne dobi nema, nažalost mnogi roditelji, a time i djeca, su prisiljeni ostaviti djecu samu kod kuće za vrijeme prvih ljetnih praznika, nakon prvog razreda osnovne škole, a neki već samim polaskom u prvi razred ako škola nema produženi boravak. No, da je to neko idealno vrijeme, svakako nije. Mnoga djeca tada još zapravo nisu spremna', objašnjava Hana Hrpka.

Dijete treba uvijek znati kad će se roditelji vratiti kući, a u slučaju promjene plana treba ih obavijestiti jer se djeca zabrinu ako se stvari ne odvijaju na način na koji to ona očekuju. Svakako ih treba povremeno nazvati kako bi provjerili je li sve u redu, a kad dođete kući pohvalite ga ako je poštivalo pravila i potaknuti da govori kako se osjećalo dok je bilo samo kod kuće.

Kako izbjeći zamke modernoga doba

Većinom roditelji smatraju da će djeca gledati crtiće ili igrati kompjuterske igrice ili igrice na pametnim telefonima/tabletima i da su time riješili 'zabavu' za dijete, dodaje psihologinja. No iako će djeca objeručke prihvatiti takvu zabavu, ona nikako nije primjerena, posebno ne da se koristi toliko dugo i još k tome svaki dan.

'Ako žele dopustiti djeci korištenje tehnologije, to je u redu, ali u kontroliranim uvjetima; znači važno je koristiti programe i filtere kako djeca ne bi mogla doći do neprimjerenog sadržaja te ograničiti vrijeme koje mogu koristiti uređaje. S druge strane, treba djeci omogućiti i osigurati zanimljive sadržaje pa tako roditelji mogu otići s djecom u knjižnice i posuditi razne igre od edukativnih do zabavnih, knjige i časopise; također mogu se dogovoriti s drugim roditeljima da djeca budu zajedno kod jednih pa drugi dan kod drugih; može se djeci dati mali zadaci, da npr. svaki dan pospreme jednu ladicu u svojoj sobi, može im se dati u 'zadatak' da nakon zajedničkog posjeta muzeju ili nekog izleta kad su sami kod kuće naprave plakat o svemu što su tamo vidjeli; važno je djeci pružiti sadržaje koji su korisni, ali i s druge strane, omogućiti djeci nestrukturirano vrijeme kada će im do sada probuditi kreativnost i kada će upravo, jer neće imati što drugo, smisliti inovativne načine kako da se zabave. Važno je samo unaprijed razgovarati s djecom što ne smiju raditi (paliti vatru i sl.) odnosno da provjere s roditeljem telefonski što smiju', kaže psihologinja Hrpka.

Ostavljanje djeteta samog kod kuće roditeljima dosta teško pada, pogotovo u početku, ali na to treba gledati kao na dio prirodnog procesa osamostaljivanja, nešto što svako dijete kad-tad mora proći. No ponekad, kao i inače u životu, ne ide sve po planu i dogode se stvari koje nismo očekivali. Iz tih pogrešaka uče i djeca i roditelji, a ako roditelji shvate da možda dijete ipak nije spremno za ostanak samo kod kuće u redu je promijeniti mišljenje i odgoditi taj korak.