Kako se u Britaniji mnoga jela služe s poprilično neutralnim, da ne kažemo bezukusnim kuhanim povrćem, jelci su, ne bi li svojim jelima dali malo uzbudljivosti, morali posegnuti za brojnim umacima i začinima. No, tek indijski utjecaji, zahvaljujući egzotičnim začinima, u žabokrečinu okusa britanskog srednjega vijeka unijeli su živost.
Tako su se na britanskim trpezama, uz one od maslaca, inćuna i sličnih, pojavili umaci poput curryja, worchestershirea i cumberlanda. No, na najbritanskiji od svih umaka trebalo se pričekati do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Ovaj, za mnoge jedini pravi britanski umak, poviješću je toliko bogat i začinjen da je o njemu čak napisana i knjiga. Radi se o HP Sauceu ili popularnome brown sauceu, kojega se unatoč 'demodiranosti' i danas može naći u gotovo svakome britanskom domu i restoranu, a obvezno u bilo kojem pabu.
Istinu o HP Sauceu valja potražiti na njegovu samom izvoru, u birminghamskoj tvrtci HP Foods Limited. Priča počinje davne 1875. godine, kada je mladi predstavnik dva proizvođača octa i ukiseljenoga povrća Edwin Samson Moore uspio ostvariti želju o pokretanju vlastitoga posla. Novcem posuđenim od rođaka, sagradio je u Aston Crossu, nedaleko Birminghama, proizvodni pogon, a novu tvrtku nazvao Midland Vinegar Company. Početnu proizvodnju octa snalažljivi je poduzetnik uskoro proširio i na ukiseljeno povrće.
Tvrtka je napredovala, a mladi je Edwin došao na novu ideju, kojom je namjeravao još više unaprijediti posao i osvojiti tržište. Ideja se sastojala u pronalasku recepture za umak čija bi proizvodnja bila relativno jeftina i koji bi bio dostupan širokome krugu potrošača diljem zemlje. Plodno tlo ove ideje predstavljala je činjenica da je hrana toga doba bila prilično neutralna okusa, čak bezukusna, što je Moore dobro uočio. Živost britanskim tanjurima toga doba donijet će, sanjario je mladi poduzetnik, umak koji će mu priskrbiti bogatstvo.
Osim recepture, problem je predstavljao i pamtljiv naziv umaka koji je trebao osvojiti tržište. Rješenje se, slučajnošću, nametnulo samo. U svom redovitom obilasku naručitelja-dužnika 1887. posjetio je i notingemskoga trgovca F.G. Gartona. Jedan od načina prodaje robe gospodina Gartona bio je obilazak kvarta po zatvaranju trgovine u večernjim satima, i to kolima s kojih je prodavao bočice kućno spravljenoga umaka kojeg je nazvao HP Sauce, navodno prema tome što mu je neki znanac ispričao kako je bočica njegova umaka viđena u londonskome parlamentu (Houses of Parlament). Garton se hvalio da parlament nije jedino ugledno mjesto na kojem je njegov umak strastveno prihvaćen.
Poduzetni Moore, zaintrigiran čitavom pričom, na licu je mjesta otpisao Gartonov dug te mu dodatno platio 150 funti za otkup recepture i imena njegova umaka. Time se rodio proizvod koji se uskoro udomaćio u svim britanskim domovima. Dvojbenoj priči o parlamentu i skraćenici njegova naziva Moore je 1903. odlučio dati puni legitimitet te je registrirao etiketu koja je sadržavala čuveni motiv zgrade britanskoga parlamenta. Kroničari iz toga doba daju nam naslutiti da je poduzetni Moore imao crtu viktorijanske verzije Delboya. Bio je pun ideja, jedna od njegovih propalih namjera bila je prodaja HP Saucea isključivo s kola koja bi vukao par zebri.
Receptura, čiji su glavni sastojci datulje i grožđice (od čega umak ima karakterističnu smeđu boju) namočeni u octu te pomiješani s rajčicom, tamarindom i različitim začinima, sjajno je pogodila ukus britanskog nepca te se proizvod izvrsno prodavao. Podržavana, za ono doba, vrlo maštovitom i intenzivnom reklamom, prodaja umaka stalno je rasla, kako u Britaniji, tako i u inozemstvu. Već 1903. izvozio se u Kanadu, a dvije godine poslije i na Novi Zeland, dok je prodaja u kontinentalnom dijelu Europe slijedila odmah potom.
Mooreova je tvrtka, u narednome razdoblju nastavila rast i razvoj, što je, dakako, pratio i porast profita. HP Sauceu se tako 1912. pridružio i Daddie's Sauce (kasnije preimenovan u Daddie's Favourite Sauce), a dvije godine poslije izgrađeni su i novi proizvodni pogoni. Tijekom Prvoga svjetskog rata HP Sauce bio je neizbježni pratitelj vojničkih obroka britanskih vojnika te je, i u tom pogledu, postao nacionalna legenda.
Edwin Samson Moore povukao se u mirovinu 1920. godine, ostavivši iza sebe veliku, uspješnu tvrtku, koja je 1924. promijenila ime u HP Sauce Ltd., po svom najpoznatijem proizvodu. Sredinom tridesetih tvrtka je predstavila nove proizvode - HP Tomato Ketchup, Salad Cream i majonezu. HP Sauce u to se vrijeme počeo proizvoditi i u Australiji, a tijekom Drugoga svjetskog rata zbog nestašice namirnica i teškog transporta čuveni se umak proizvodio i u Kanadi.
U posljeratnom razdoblju tvrtka je nastavila rast, stalno uvodeći nove proizvode, između ostalih 1969. i HP Fruity Sauce. Na koncu, došlo je do spoja tvrtki HP i BE (The British Emporium) u današnju tvrtku HP Foods Ltd. Koncem 1996. pojavila se bojazan da će fuzija dovesti u pitanje opstanak obiju tvrtki, no stvar je ipak uspjela, pa HP danas dobro kotira kako u sektoru umaka, tako i u 'etničkom' sektoru.
Jedna poduzetnička ideja s konca 19. stoljeća, slučajnost, dobra receptura i znakovitost naziva jednog umaka doveli su, dakle, do vrhunskog posla čiji se rast nastavlja i u novom mileniju. Danas, HP godišnje širom svijeta proda više od 50 milijuna bočica svoga najpoznatijeg smeđeg umaka. Proizvodi se u Aston Crossu, nedaleko Birminghama, gdje ga lokalci nazivaju jednostavno – 'umak'.
A najprodavaniji britanski umak, koji se danas nalazi na gotovo svakom drugom britanskom tanjuru, nije samo gastronomska, nego i politička činjenica: već godinama služi kao novinarski simbol za one parlamentarce koji se, za svoga mandata, uspiju 'usositi' u svakojakim skandalima.