Malo je tema oko kojih se među generacijama vodi toliko rasprava kao što je kvaliteta popularne glazbe u pojedinim desetljećima. Mlađarija će prezirno gledati na nekadašnja vremena, a iste osjećaje iskazuju u suprotnom smjeru ljubitelji glazbe pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih...
Jasno, odgovor može biti samo jedan: o ukusima se ne raspravlja. No sada se u priču uključila i znanost. Ugledni časopis Nature objavio je nedavno opširnu analizu pjesama s Billboardove top ljestvice od 1950. do 2022., u kojoj su autori istražili glazbenu, posebno melodijsku složenost najvažnijih hitova u tih nešto više od sedamdeset godina.
vezane vijesti
Zaključak je takav da će stariji čitatelji biti zadovoljni: novi žanrovi, digitalna tehnologija i drugi faktori doveli su do pada melodijske složenosti. S druge strane, utvrđena je konstanta općenite glazbene složenosti.
Autori Madeline Hamilton i Marcus Pearce proučili su pjesme s vokalima koje su u promatranom razdoblju zauzimale neko od prvih pet mjesta na Billboardu, kao vjerojatno najpoznatijoj i najrelevantnijoj top listi na svijetu. Utvrdili su da je složenost ritmova i aranžmana opala, ali je zato porastao broj nota odsviranih i otpjevanih u sekundi.
Oni, posebno iz starijih razdoblja, koji nikad nisu prestali prezirati punk i novi val, kao i disko, sigurno će se obradovati podatkom da je najveći pad melodijske složenosti utvrđen 1975. Odmah za tom godinom slijedi 2000. te 1996. Ovaj posljednji podatak pak dovodi se u vezu s usponom hip hopa, što je donijelo i jače korištenje digitalne tehnologije, posebno sampleova i loopova.
Autori kažu da pad složenosti melodija opada, no ostale glazbene komponente, primjerice kvaliteta kombinacija zvukova, nisu na 'nizbrdici'. Dapače, kažu da je melodijska složenost opala zbog porasta složenosti drugih elemenata, a rezultat je takav da slušatelji nisu kao nekad preplavljeni zvukovljem. Osim toga, uzlet tehnologije omogućio je da glazbena složenost bude više iskazana kvalitetom zvuka nego melodijom.
To bi otprilike značilo da se slušatelje sve više, kako desetljeća odmiču, privlačilo različitim izvanjskim čimbenicima, od efekata do kvalitete zvuka, umjesto melodijom. Neki će to protumačiti kao konačni dokaz pada vrijednosti današnje glazbe u odnosu na 'arheologiju', a drugi sasvim obratno: da su se u prošlosti glazbenici pretjerano pokušavali 'praviti važni' složenim melodijama.
Na koncu, opet se vraćamo na isto: znanost ne može promijeniti diktat nečijeg ukusa.
