Svijet akcijskih RPG igara u posljednjih nekoliko godina dosegao je svojevrsno zasićenje.

Nakon što je zajednica zagriženih fanova Diabla 2 dala mlaki palac gore Diablu 4 te provela sate u brojnim modernim igrama koje se poigravaju originalnom formulom prolaska kroz tamnice i sakupljanjem sve bolje i bolje opreme, svi do zadnjeg bi se uvijek sjetili originala.

Grinding Gear Games nije tražio puno dalje od izvornika da bi stvorio Path of Exile, besplatni akcijski RPG koji jako puno toga posuđuje od Blizzardovog hita, ali u formulu mračne fantastike ubacuje nekolicinu svojih jedinstvenih rješenja. Rezultat je, sudeći prema masivnoj popularnosti, bio pun pogodak - Path of Exile i dandanas okuplja zagrižene fanove akcijskih RPG-ova, no čini se da polako usporava kako bi otvorio vrata nastavku.

Fino smo se načekali

Path of Exile 2 morao sam tako čekati dulje od pet godina. Nakon prve najave 15. studenog 2019., radovao sam se skorašnjem početku ranog pristupa, no nakon nekoliko odgoda shvatio sam da proizvođačima treba vremena da smisle nešto novo. Godinama poslije Path of Exile 2 je konačno stigao.

Ova verziju je također, vrijedi naglasiti, potrebno platiti, no autori tvrde da je to zbog podrške produkciji i zato što je igra još duboko u povojima.

Očekujući vrlo ograničeno gejming iskustvo, ostao sam frapiran količinom sadržaja koji se nudi u samom startu - puno više nego što hrpa visokobudžetnog smeća daje u konačnim verzijama i po dvostruko ili trostruko višoj cijeni.

Igra ima hrpu sadržaja, a i par iznenađenja

Path of Exile 2 u ovoj verziji, pored posve nove priče i zgodne uvodne sekvence, nudi tri potpuno producirana poglavlja za koja je normalnim tempom igre potrebno više od dvadeset sati krčenja kroz dušmane prije dolaska u potpuno producirani endgame, a on obećava daljnji razvoj i napredak kroz prikladno produciran grind. Ako vam lik koji ste birali dosadi, uvijek možete početi s drugom od šest trenutno ponuđenih klasa.

Ovo vam, pored novih glasovnih linija i naglaska na drugu vrstu opreme i vještina, daje novo stablo s vještinama, koje može koristiti samo ta klasa, a ono što me najviše oduševilo to je da se igra nikamo ne žuri te inzistira na metodičkom pristupu i pametnom kombiniranju vještina.

Klasa koje sam malo bolje isprobao je Monk, koji se oslanja na kombinaciju fizičke i magične štete, no najviše izvlači iz kombiniranih napada, sinergije elemenata i slaganja sekvenci napada.

Druga stvar o kojoj sam, kad malo razmislim, trebao prvo pisati prvo način je na koji se likovi kreću. Path of Exile 2 nudi nov način kretanja pomoću tipki WASD, a on, pored masivne prednosti po pitanju manevriranja, daje posve drukčiji osjećaj. Više ne stišćete mišem na točku kojoj prilazite ili neprijatelju kojeg gađate, već to radite u sinergiji sa posebnim kotrljanjem kojim izbjegavate smrtonosne napade.

Naravno, ako niste spremni na promjene, uvijek možete igrati kao što biste igrali Diablo 2 ili prvi Path of Exile. Trik je, doduše, u tome što ćete se definitivno htjeti prebaciti na WASD nakon što se susretnete s nekim od brojnih bossova.

Problemi s prekomjernom težinom

Veliki neprijatelji koji dolaze sa specifičnim setovima napada glavni su adut igre. Raštrkani su diljem mape, imaju jedinstven izgled, jedinstvene mehanike napada i od igrača traže da se prilagodi, izvježba i - što je dosad bila neviđena stvar u Path of Exileu - nauči izbjegavati napade koji vas, pogotovo na većim težinama, mogu ubiti jednim udarcem.

Da, igra ima nove sustave za različite vještine i načine na koje ih nadograđujete, no pisanje o njima tražilo bi odvojeni članak. Ono što je bitno i što je, nadam se, stvar koja će ostati ista i kad konačno izađe, veliki su neprijatelji i borba koju je nemoguće igrati bezumnim klikanjem.

Borbe s bossovima u kombinaciji s intuitivnim i smislenim kombiniranjem različitih vještina u arsenalu igrača već sad izvrsno funkcioniraju. Da, neki su počeli prigovarati da je borba s velikim neprijateljima ili neprijateljima s pojačanim sposobnostima teška ili nemoguća, no poanta je u tome da su svi bossovi vrlo blizu checkpointa, na kojima se pojavite kad umrete, i - što je još bitnije - umiranje (osim u hardcore modu) ne donosi nikakve penale.

Nema gubljenja opreme, nema gubljenja zdravlja. Jedina stvar koja se vraća su svi ubijeni neprijatelji. Naravno, sve ovo spada pod dojmove osobe koja voli patnju u životu pa igra soulslike naslove, no iskreno ne vidim razlog zbog kojeg bi se ovakvo što trebalo ublažiti. Da, ako je Grinding Gearu stalo da privuče što veći broj novih igrača, u idućih godinu dana vjerojatno ćemo se oprostiti od gore navedenih divota, no zasad je takvo kakvo jest.

Je l' valja? Još pitate?

Uglavnom, da skratim za sve one koji su preskočili cijeli tekst i čitaju samo zadnji odlomak - da, Path of Exile 2 je u ranom stadiju razvoja, dobar je, igriv je i vidim se kako na njega trošim još desetke sati prije nego što mi se uruši mozak, deinstaliram igru i, kao svi igrači Path of Exilea - dođem nazad nakon dvije, tri godine kako bih vidio što tu ima novog i započeo ciklus ispočetka.