Ovakva pretpostavka vrlo je izgledna ako se razmotri da je tijekom istrage protiv Boljkovca zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine tužiteljstvo prikupilo i podatke o umiješanosti u likvidacije trojice bivših ustaša koji su se 1947. skrivali na području Karlovca.

Riječ je o Slavi Voloviću i Valentu Banovcu koji su likvidirani u Tončić Selu, a ubijeni su pošto su se predali patroli koju je vodio Boljkovac. Prema iskazivanju svjedoka, Boljkovac je osobno izrešetao Banovca 'šmajserom' nakon što je poslije plotuna pokazivao znakove života. Slična je situacija i s Ivanom Martinkom kojeg je 1947. uhitila i likvidirala postrojba UDB-e kojoj je Boljkovac bio na čelu. Jedina razlika zbog koje Boljkovac ni sada nije optužen za ta ubojstva je činjenica da su ona počinjena 1947., dakle nakon završetka ratnih operacija, pa se ne mogu smatrati ratnim zločinom, piše Jutarnji list

Paradoksalno, premda su ratni zločini za koje se Boljkovca tereti počinjeni ranije, dakle 1945., oni ne zastarijevaju. Djela iz 1947. DORH je ocijenio kao teška ubojstva, no za njih je 1987. nastupila zastara.
Međutim, i za zapovijed za strijeljanje 21 civila 93-godišnjem Boljkovcu prijeti do 20 godina zatvora. Analizirani dokumenti iz toga vremena zanimljivo su svjedočanstvo, a u mnogima od njih problematizira se upravo pitanje zarobljenika. U nekim se dokumentima upozoravalo i na sadističke ispade pojedinih 'drugova'.

'Kao problem javile su se situacije da su niži rukovodioci prema zatvorenim neprijateljskim elementima i njihovim porodicama u gotovo prijateljskim odnosima, to jest, odnos je općenito blag. S druge strane prelazi se u drugu krajnost, odnosno događalo se da borci sadistički zlostavljaju bandite koje odvode na streljanje tako da im to prelazi u strast' navodi se u izvješću OZNA-e za hrvatsku diviziju KNOJ-a od 8. srpnja 1945.

Više pročitajte ovdje