Iverpan je u početku bio obiteljska firma. Vlasnik Vladimir Findri krenuo je 1991. s uvozom ploča iverice za lokalne stolare.

Ponudu je zatim obogatio okovima za namještaj, da bi tvrtka s vremenom postala drvni centar koji nudi i uslugu rezanja pločastih materijala po mjeri te njihovo kantiranje (lijepljenje rubnih traka).

Iverpan danas ima pet prodajno-proizvodnih centara u Hrvatskoj (u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Zadru te dva u Zagrebu) i više od 220 zaposlenih, a prije četiri godine u Svetom Ivanu Zelini otvorili su centralni proizvodni pogon vrijedan 30 milijuna kuna. Ponose se time da u 31 godinu rada nisu nikad poslovali s gubitkom.

Findri je 2015. odlučio prepustiti upravljanje tvrtkom profesionalnom menadžmentu i tada je u Iverpan stigao Mladen Jambrović.

Prije Iverpana radili ste u automobilskoj industriji. Što vas je privuklo u drvni sektor?

Kada me nazvala kolegica i rekla da Iverpan traži izvršnog direktora, u startu sam joj rekao da me ne zanima. Dotad sam dugo radio za druge i mislio sam da je vrijeme da radim za sebe. Ipak, na njezin nagovor otišao sam na razgovor s vlasnikom. I on je rekao dvije stvari koje se rijetko mogu čuti, pogotovo u obiteljskim kompanijama. Prvo, da želi malo usporiti i imati malo više vremena za sebe pa se ne stigne intenzivno baviti kompanijom. I drugo, da smatra kako ga je firma prerasla i treba profesionalnu upravu. Time me dobio jer stvarno je rijetko da vlasnik prepozna trenutak u kojem njegovoj kompaniji treba drukčiji način upravljanja, kad joj treba profesionalna uprava. Iverpan je tad imao 110 zaposlenih i 75 milijuna kuna prihoda godišnje. Danas smo dvostruko veći.

Ali vi ste dotad bili u totalnoj drugoj branši i niste imali iskustva u proizvodnji. Zar vas nije bilo strah?

Istina, imao sam respekt prema Iverpanu. Puno toga sam u početku morao učiti, posebno od gospodina Findrija, ali i od svojih suradnika, a učim i danas. Prihvatio sam to kao veliki izazov. Htio sam testirati svoja menadžerska znanja. Trebalo mi je više od dvije godine da pohvatam konce i počnem uvoditi neke novine.

Koliko je vlasnik sad operativno uključen u vođenje tvrtke?

Prisutan je svakako, ali ne sudjeluje u vođenju svakodnevnog posla. Uključen je u strateške odluke i posebno kad idemo u razvoj, poput gradnje novog centra. Tad preuzima i neke operativne poslove vezane uz gradnju.

Onda sigurno sudjeluje u projektu izgradnje vašeg novog centra u Rijeci. Kad će biti zabodena prva lopata?

Trebali smo već početi s gradnjom, ali su nas poremetile neke stvari. Zbog lockdowna i problema s logistikom morali smo više novca uložiti u povećanje lagera svih repromaterijala da bismo našim kupcima osigurali kontinuiranu distribuciju. Uz to, planirali smo gradnju djelomice financirati subvencijama EU-a. Ali natječaj je prvo kasnio, a onda su se promijenili i njegovi uvjeti. Sad analiziramo hoćemo li čekati novi natječaj ili nam se više isplati uzeti običan kredit. Odluku ćemo donijeti u narednih mjesec, mjesec i pol dana. Vjerujem da ćemo do kraja 2023. imati centar u Rijeci.

Kolika je vrijednost investicije?

Teško je to konkretno reći jer se i cijene građevinskog materijala konstantno mijenjaju, ali računamo da je to oko 10 do 15 milijuna kuna.

Imate li i dalje poteškoća u nabavi robe?

Problem i dalje postoji, samo se perspektiva promijenila. Prije godinu dana europska industrija namještaja radila je punim kapacitetom. Bilo je teško doći do materijala, vladala je djelomična nestašica i morali smo dosta toga naručivati unaprijed. Sada robe ima, skladišta naših dobavljača su puna, a rokovi dobave su se skratili. Međutim sad je vidljivo da industrija usporava, a cijene materijala i dalje su visoke, ponajprije zbog rasta cijene energije. Ne bismo se željeli zeznuti i kupiti robu koja je skupa jer će se ona kad-tad morati maknuti iz skladišta i cijena će joj pasti. Ne drastično, ali količine su velike. Tu se sad malo kockamo. Moguće je da cijene ostanu visoke, čak i da još odu gore zbog skupe energije, a koja je velik dio troška našim dobavljačima, proizvođačima materijala. Svašta se događa. Trenutno rastu troškovi cestovnog transporta, a brodskog padaju. Primjerice, neke materijale uvozimo iz Južne Koreje. Kontejnerski prijevoz donedavno je koštao preko 9000 dolara, a sad oko 5400 dolara.

Otkud uvozite većinu robe?

Još prije koronakrize, lockdowna i pucanja dobavnih pravaca orijentirali smo se na europske proizvođače. Većina toga dolazi nam iz Austrije, Njemačke, Italije, Portugala, a nešto iz Poljske.

Koliko su vam poskupjeli troškovi poslovanja u odnosu na pretkriznu 2019. godinu?

Otprilike nam je rast troškova bio 20-22 posto u odnosu na prošlu godinu, a u usporedbi s 2019. troškovi su sigurno više od 35 posto veći. Samo za zaposlene povećanje troška iznosi oko 18 posto u odnosu na 2020. U ovoj godini zaposlenicima smo dva puta dizali plaće. Prvo 15 posto svim djelatnicima, što je iznad inflacijskog udara. A od 1. prosinca za dodatnih 10 posto digli smo niže plaće i za pet posto više.

Lani ste imali rekordnih 150 milijuna kuna prihoda i rekordnu dobit od 5,8 milijuna kuna. Rasli su i svi vaši konkurenti. Pandemija se pokazala dobrom za industriju namještaja.

Uoči lockdowna postavili smo si tri glavna cilja. Sačuvati radna mjesta i plaće svih zaposlenika. Pomoći i zaštititi naše glavne kupce, stolare koji su financijski slabiji od nas. I treći je bio zadržati kvalitetu. Ponosan sam što smo ostvarili sve to. Istina, u jednom mjesecu smo morali reducirati plaće jer nas je država zaskočila naplatom PDV-a za robu koju nismo bili naplatili. To nas je malo uzdrmalo, ali onda je krenuo strašan rast posla. Našli smo se u apsurdnoj situaciji da su nam ljudi radili više nego ikad, a imali su najmanju plaću. Sve smo im to nadoknadili. Tako da je točno to da je pandemija za industriju namještaja i nama koji joj pomažu bila zlatno vrijeme. Sve ono što ljudi nisu mogli potrošiti na putovanja ili restorane, a povrh toga je država uvela moratorij na plaćanje kredita, otišlo je na uređenje stanova.

Spomenuli ste da su stolari vaši glavni kupci. Koliko prometa oni naprave?

Stolari čine više od 75 posto našeg prometa. Tako da smo fokusirani na koncept prodaje business to business. Ostatak čine mali kupci. Ali opet, imate zanimljivu stvar u ovoj industriji. Marketinški se morate obratiti krajnjem kupcu, znači vama, da biste mu prikazali materijale. S druge strane možete to realizirati jedino preko stolara. A stolari nekad imaju bolje odnose i uvjete kod konkurencije. Tu je sad zanimljiva igra - kako uvjeriti vas da uvjerite stolara da ipak uzme materijale koje mi nudimo.

Tko su vam glavni konkurenti?

Najveći je Elgrad, a on drži dobar, najveći dio tržišta. Mi smo tu negdje po prometu s Conty plusom, s time da smo posljednjih godina malo odskočili. Za razliku od njih, naš core business je prodaja materijala za izradu namještaja, s tim da se u posljednje vrijeme okrećemo uređenju interijera. Elgrad u svom asortimanu ima i građevinsku stolariju i bijelu tehniku.

Hoćete li i ove godine postaviti nove poslovne rekorde?

Gledano financijski, za sada smo po prometu 20-ak posto iznad prošle godine. Djelomično je tome kumovao rast cijena, iako nismo divljali s njima. Dizali smo ih onoliko koliko su ih nama dizali dobavljači, ali nismo se dodatno ugrađivali u cijenu. To se posebno vidi na našim uslugama rezanja, kantiranja, CNC obrade i ostalog. Usprkos rastu troškova električne energije, cijene usluga su malo porasle. Bojim se da ćemo sad biti prisiljeni i to malo korigirati. Stvarno se trudimo ne biti inflatorni kotač.

Koliko dugo industrija namještaja još može rasti?

Da mi je barem kristalna kugla (smijeh). Pratim razne industrije na koje se naslanjamo i koje se naslanjaju na nas. Građevina i dalje raste. Gradi se, prodaje, cijene stanova ne padaju. Po mojoj procjeni, u Hrvatskoj ima jako puno 'sivih' kuna koje su na raznorazne načine izvučene i čarapirane. Taj se novac ne može naglo prebaciti u banke jer je limit 75.000 kuna. Euriziraju se potrošnjom na nekretnine. Sve dok je tako građevina će imati rast, a posljedično će i naša industrija dobro poslovati.

Kad-tad će tome doći kraj.

Vjerujem da će prvi kvartal iduće godine još biti dobar. I drugi kvartal trebao bi biti solidan jer je to vrijeme u kojem se opremaju turistički kapaciteti. Dosta toga na obali je u fazi izgradnje i uređenja. Naš centar u Zadru, koji smo otvorili 2019., svake godine ima rast od 25 do 30 posto. Zato nam je cilj što prije otvoriti centar u Rijeci jer vjerujem da će po prodaji biti kao Zadar.

Koji vam centri donose najviše prihoda?

Zagrebački. Oni čine 40 posto našeg ukupnog prometa. Ipak je Zagreb najveći grad. Najviše se gradi i puno toga se uređuje. Iz Zagreba servisiramo Zagorje, Podravinu i zapadnu Slavoniju.

Kakvi su trendovi? Što ljudi najviše kupuju?

Trendovi se mijenjaju iz godine u godinu. Pokušavamo postaviti i neke nove. Prije četiri, pet godina izašli smo sa sloganom Živim zeleno. Konkurencija je tvrdila da to u Hrvatskoj nikad neće zaživjeti. Ljudima je kao nebitno je li neki materijal ekološki i održiv. Ustrajemo na tom pravcu jer se tako želimo odmaknuti od konkurencije. Bez obzira na to što su ove godine dobre i imali smo lijep rast, doći će vrijeme u kojem će rast stati i započet će opet rat cijenama iverice. U tome više ne želimo sudjelovati. Zbog toga smo se okrenuli drugačijim materijalima.

Prije dva mjeseca u Zagrebu ste otvorili svoj prvi showroom u kojem promovirate te nove materijale. Znači, vjerujete da su oni budućnost?

Apsolutno. Zadnjih četiri, pet godina potiho smo ih reklamirali kroz digitalne kanale i neposredni kontakt s kupcima. Riječ je o fantastičnim i inovativnim proizvodima. Organoidi nastaju prešanjem prirodnih materijala kao što su sijeno, ružine latice ili kava. Mogu se koristiti za fronte namještaja, pregradne stijenke, zidne tapete ili podove, a mogu se dobiti i kao akustični paneli. Zatim imate pluto, a on je prirodni izolator od buke i vibracija, otporan je na vlagu i moguće ga je koristiti kao zidnu oblogu ili za izradu namještaja. Uz to, pluto zadržava svoju primarnu funkciju kao biljka jer i dalje upija CO2, a vraća kisik u atmosferu. Tu su i medijapan (MDF) ploče u boji, koje nastaju prešanjem drvenih vlakana, a obojene su netoksičnim prirodnim pigmentima.

U svoju ponudu prvi put uvrstili ste i keramičke pločice. Znači li to da u budućnosti Iverpan više neće biti samo drvni centar?

Naš glavni biznis sigurno će i dalje biti prodaja materijala za izradu namještaja. Sad smo samo napravili lagani iskorak od toga da imamo 'sve za izradu namještaja' prema 'svemu za uređenje interijera'. Kao što sam rekao, želimo biti drugačiji i diktirati trendove. Zato smo u ponudu uvrstili i pločice koje spominjete. Riječ je o unikatnim pločicama portugalskog proizvođača Viuva Lamego. Doslovno možete nacrtati bilo što želite i oni će to napraviti, nebitno radi li se samo o jednoj pločici ili o seriji od nekoliko tisuća komada. Želimo s tim upoznati naše dizajnere i arhitekte, kojima je showroom prvenstveno i namijenjen.

Pretpostavljam da su ti novi ekološki materijali puno skuplji od iverice?

Organoidi i pluto su osjetno skuplji. Cijene se kreću od 150 do 500-600 eura po kvadratu. Ali ne morate njima obući cijeli zid, već ih koristiti za efektne detalje. Osim toga, u automobilskoj industriji naučio sam da cijena nije presudna. Važno je samo ima li kupac potrebu koju ste prepoznali i preporučili materijal koji toj potrebi može udovoljiti. A onda je lakše razgovarati o cijeni.

Koliko su stolari spremni prihvatiti nove materijale?

Mlađe generacije puno više. Oni shvaćaju da im je u interesu uzeti neki novi, skuplji materijal i ići prema drukčijoj publici. Tako se mogu profilirati kao netko tko radi posebne, originalne stvari.

Rekli ste da uvozite većinu materijala. Radite li s nekim hrvatskim tvrtkama?

Surađujemo s Kronospanom, dijelom austrijske grupacije, ali je pogon u Bjelovaru. Sve više radimo s tvrtkom Medex iz Starog Slatnika, od koje kupujemo noge za stolove i slične metalne konstrukcije za ormare, kupaonice... Otvoreni smo za suradnju s domaćom industrijom, ali ona mora biti inovativna. Priželjkujem, naprimjer, neki materijal od masline. Ili neki inovativni okov za namještaj… Nešto originalno što prvo možemo ponuditi u Hrvatskoj, a onda preko partnera i u Europi i svijetu.

A kad će Iverpan izaći na europsko tržište i otvoriti centar, primjerice, u Austriji ili Njemačkoj?

Još uvijek nismo pokrili Hrvatsku na način na koji bismo trebali. Kad to napravimo, onda možemo razmišljati o izlasku izvan granica. Iako, trenutno, naši materijali žive u cijeloj zapadnoj Europi, oni koji su obrađeni i izrezani kod nas. Istina, nismo ih mi izvezli, već naši partneri stolari. Vjerujte, naš pravi iskorak u Europu bit će nešto posebno. Ali razgovarat ćemo o tome kad dođe vrijeme.

Dobro, onda se vratimo sadašnjosti. Vaša zadnja velika investicija bila je solarna elektrana vrijedna 1,5 milijuna kuna na krovu pogona u Svetom Ivanu Zelini. Koliko ona pokriva vaše potrebe za električnom energijom?

Iverpan je od 2017. do danas u razvoj, modernizaciju i digitalizaciju proizvodnje uložio 45-50 milijuna kuna. Od toga smo samo lani uložili 20 milijuna kuna u opremanje svih naših centara najmodernijim strojevima. Solarna elektrana zadnja je stvar u koju smo uložili. Sve je montirano, ali nas je zaskočio problem koji mori mnoge globalne industrije. Nestašica elektronike. Naš dobavljač ne uspijeva nabaviti invertere bez kojih elektrana ne može raditi. Zadnja najava je da ćemo ih dobiti u lipnju iduće godine, što je strašno. Ali tu smo jednostavno nemoćni. Nama bi elektrana dosta pomogla da možda ne idemo u povećanje cijena usluga za naše stolare. Kad jednom proradi, pokrivat će 50 do 70 posto naših potreba za električnom energijom.

Non-stop se dotičemo stolara. Kakva je njihova kvaliteta u Hrvatskoj?

Vrhunska! Kvaliteta koju hrvatska industrija isporučuje njima, a onda oni svojim kupcima u Europi je top. Ne mislim samo ja to, već mi to kažu mnogi naši europski partneri.

Jesu li bolji, primjerice, od stolara u Sloveniji?

Tu vam je razlika u nečem drugom. Većina hrvatskih stolara nema svoje raskrajače i kanterice, već koristi naše usluge. U Sloveniji je gotovo pravilo da stolar ima svoju radionicu sa svim strojevima. Zbog toga kod njih centri poput naših nisu toliko popularni. Međutim slovenski stolari bi zbog toga mogli biti sporiji u izradi, odnosno imati manje kapacitete nego naši koji koriste usluge drvnih centara.

A kod nas je uvriježeno mišljenje da su naši majstori, tako i stolari, spori.

Nisu oni spori, već su toliko opterećeni poslom da ih ne možete dobiti. Znam mnogo ljudi koji su promijenili profesiju i krenuli u stolare jer je potražnja ogromna.

Dobro se i zaradi…

Nisam izravno u tome, ali ovako sa strane mogu reći da je to odlično plaćen posao. Kad smo prije četiri godine otvarali centar u Slavonskom Brodu, došla nam je ravnateljica tamošnje obrtničke škole. Tad mi se požalila da ne može napuniti razred stolarima. Savjetovao sam joj da izvede jedan trik. Kad obilazi osnovne škole, neka pozove i stolara. Samo neka pazi da razred u kojem će se održati edukacijska radionica bude u prizemlju, blizu parkirališta. Neka učenici vide njezinu Škodu Feliciju i stolarov BMW, Mercedes ili Teslu (smijeh).

Uzimate li učenike iz obrtničkih škola na praksu?

E to vam je apsurd nad apsurdima. Drvna škola zamolila nas je da primimo nekoliko učenika na praksu. Odmah smo pristali na to. Još smo nekim našim kolegama platili da polože majstorski ispit jer je jedan od uvjeta, ako želite imati praktikante, taj da ih obučavaju majstori stolari. Drugi uvjet je bio da dobijemo dozvolu od komisije pri Hrvatskoj obrtničkoj komori. Taman smo tad kupili nove strojeve za 25 milijuna kuna. I dođe jedna članica komisije, a nije ni ušla u naš pogon, već je rekla da ne zadovoljavamo uvjete. Nije nam uopće objasnila zašto. I dobili smo papir da ne udovoljavamo uvjetima za osposobljavanje učenika, bez navođenja koje to uvjete ne zadovoljavamo. Kasnije smo neslužbeno načuli da je problem to što nemamo strojeve za obradu punog drveta, glodalice, blanjalice i drugo.

Samo malo, nikad niste dobili objašnjenje zašto ste odbijeni?

Ne. Da nam je rečeno da kupimo te strojeve, čija ukupna vrijednost nije veća od 20-30 tisuća eura, jer za kantericu potrošimo 350 tisuća, ne bi nam to bio problem. Ali nam to nitko nije rekao! Postavlja se pitanje i kakav je uopće kurikulum za stolarsku struku. Jer ispada da nekih novih, traženih zanimanja uopće nema, poput operatora stroja za kantiranje, za raskrajač ili CNC stroj. Nismo iz obrazovanja isključeni mi, već i Elgrad, Conty plus, Furnir… Neke od najvećih tvrtki drvne industrije. Zar to nije suludo!? I to u vrijeme u kojem država govori o važnosti spajanja gospodarstva i obrazovanja.