Osnovna djelatnost Metal Product proizvodnja je opreme za energetski sektor, ali proizvodi opremu i za druge industrije. Najviše rade sa svojim inozemnim strateškim partnerima, talijanskim Wam Grupom, njemačkim Pfistererom i američkim Tyco Electronicsom.

Tvrtka je procvjetala kad je Hrvatska ušla u Europsku uniju i kada je njemački partner zatvorio svoj pogon u Berlinu te kompletan program i strojeve preselio u Breznički Hum, rodno mjesto Šafrana, zahvaljujući čemu se u Metal Productu zaposlilo 140 novih radnika.

Šafran je u proširenje proizvodnje i modernizaciju u zadnjih pet godina uložio više od 100 milijuna kuna.

Uz pogone u Brezničkom Humu kod Varaždina, Šafran ima tvornicu u Odri kraj Zagreba, u kojoj nas je primio prošli utorak u jutarnjim satima. Ispostavilo se da i on, kao i novinar tportala, najbolje funkcionira na početku dana.

I vi ste jutarnji tip?

Od 5.15... ustajem najkasnije u 5.30 sati.

Dokle tako?

Dok dragi Bog da (smijeh).

Kad idete na počinak?

Sinoć sam bio na božićnom domjenku Slovensko-hrvatskog poslovnog kluba. Inače idem spavati oko 22.30, 23 sata.

Kad donosite najbolje poslovne odluke? Ujutro, kad vam je glava svježa, ili kasnije?

Cijeli dan (smijeh). Nekad dobre, a nekad manje dobre.

Čini se da ima više ovih prvih. Potvrđuje to i nagrada za europskog poduzetnika godine. Je li to kruna vaše karijere?

Od nagrada se ne živi. Za mene je kruna kad čovjek napravi dobar posao. Kad je kupac zadovoljan, kad poslovna godina završi dobro… Bogu hvala, ovo će, evo, biti 53 poslovna godina kako sam otvorio svoj obrt. Niti jedna nije završila manjim poslovnim rezultatom od prošle. Kontinuirano imamo rast prihoda. Dobit ne računam jer ona oscilira ovisno o ulaganjima i tržištu. Svako priznanje je zadovoljstvo jer te netko prati, prepozna…

Zidovi ureda puni su vam diploma i odlikovanja.

Da. Skupilo se tijekom godina. Odlikovali su me i Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, a ove godine i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Mislim kako vam je ipak od svega najdraži dječji crtež konja koji vam stoji iza leđa. To vam je nacrtao netko od unuka?

Unuka Eva… Dok sam bio nešto bolestan. Ona zna da ja volim konje. Odrastao sam okružen životinjama. Moj djed Stjepan imao je dva para kobila, pastuha, par volova i osam do 10 krava. Da se pohvalim, imam četvero unučadi i dvoje praunučadi.

Čestitam, to je pravo bogatstvo... Vaša obitelj se, koliko znam, uglavnom bavila poljoprivredom. Kako ste vi završili u obrtnicima?

To mi je bio dječački san. Već s 10 godina znao sam što želim biti. Možda je moj ujak bio taj koji me potaknuo. On je bio stolar. Često sam kao dječak dolazio kod njega i sve me zanimalo u radionici. Divio sam se njegovom poslu. Ali nikad nisam volio drvo, već metal. Zato sam i upisao obrtničku školu za metalsku struku u Zagrebu.

Već s 22 godine osnovali ste obrt. Jeste li prije toga negdje radili?

Kad sam se vratio iz vojske, otvoreno sam rekao tada djevojci, a danas supruzi Katarini, kako imam namjeru otvoriti radionicu. Rekao sam joj - idemo se oženiti, naći ćemo neki podstanarski stan i postići ćemo nešto s radionicom. Ako se damo lagodnom životu, od zabave do zabave, ništa neće biti od nas. Kratko sam radio za jednog privatnika. Već s 21 godinom postavio me za poslovođu. Iako sam imao trostruko veću plaću nego moje kolege, nisam želio ostati, već pokrenuti svoj obrt.

Otkud vam novac za radionicu i strojeve?

Jedan moj rođak imao je nešto ušteđevine u banci, a znao je da želim otvoriti obrt. Posudio mi je novac. Znači, nisam počeo od nule, nego ispod nule (smijeh). Posudio sam ukupno novca u vrijednosti manjeg dvosobnog stana, od 4,5 do 5,5 milijuna tadašnjih dinara. Od toga mi je rođak dao 1,8 milijuna dinara, a ja sam imao 500 tisuća dinara. Svojim novcem sam unaprijed platio najam garaže za radionicu od 35 kvadrata u Krešićevoj ulici kod stadiona Dinama. Od ostatka sam kupio tri rabljena stroja. Sam sam ih uredio s jednim radnikom i 1968. krenuli smo s proizvodnjom.

Jeste li već imali neke dogovorene poslove ili ste krenuli, kako se kaže, grlom u jagode?

Nisam ništa imao. Imao sam samo volju raditi. Morate znati da tih godina u komunističkoj Jugoslaviji obrtnici nisu imali ni mirovinsko ni zdravstveno osiguranje. Obrtnici nisu ulazili u kategoriju zaposlenih, već su bili samostalni radnici. Bili smo u kategoriji seljaka koji nisu smjeli imati traktor do 1969. Traktor je bio rezerviran za kombinate i zadruge. Tako je bilo i sa strojevima. Niste kao privatnik smjeli imati strojeve jače od dva kilovata. Niste smjeli imati prostor veći od 72 kvadrata. Niste smjeli kupiti stroj mlađi od deset godina. Ograničavao se broj zaposlenih…

Kad to čujem, smiješno mi zvuče žalopojke današnjih poduzetnika na uvjete poslovanja.

(smijeh) Takvi su uvjeti bili…. Gledajte, ja nikad nisam sanjao da ću imati 20, 50 ili 100 zaposlenih. Želio sam samo raditi za sebe.

Vaš prvi veliki posao bio je 1969. s Elektroprivredom Bosne i Hercegovine, koji vas je usmjerio u proizvodnju elektroopreme, što vam je i danas glavni biznis. Kako ste došli do njega?

Preko jednog trgovačkog putnika. Sreo sam ga u tadašnjoj zadruzi obrtnika. Donio je uzorak nosača izolatora za niskonaponsku struju. Pitao me mogu li to napraviti. Ja sam rekao da mogu. Izradili smo prvu seriju, pa drugu, treću… I posao je krenuo. Znate, imao sam sreću što sam za vrijeme školovanja odradio praksu kod jednog od tada najvećih majstora, Franje Štiglića. Do danas nisam sreo jačeg poznavatelja strojne obrade metala. On je Visoku tehničku školu završio u Parizu i imao je radionicu za generalni popravak avionskih motora. Znate kakva je onda kod njega bila preciznost… Tu sam stekao strašno puno znanja. I nije bilo posla kojeg se ne bih usudio uzeti.

Baš se nikad niste bojali ući u neki posao?

Nikad! Nikada nisam rekao da nešto ne mogu napraviti. To je filozofija mog života. Nikad nisam osjetio strah što ako sutra ne budem imao posla.

To je dobra karakteristika, a opet i riskantna.

(smijeh) Da se obiđe kugla zemaljska, potrebno je napraviti prvi korak.

Ipak, uz sva ograničenja u komunističkoj Jugoslaviji, vi ste rasli?

Točno. Konstantno sam povećavao broj radnika, onako kako je to zakon dopuštao. Koncem 80-ih jedan obrtnik je mogao imati najviše 20 radnika. Tad smo imali posla preko glave. Među ostalim smo izradili ukrasni lanac oko Manduševca na Trgu bana Jelačića. Na stupićima i danas piše Šafran. Zbog količine posla nagovorio sam suprugu da napusti svoj jako dobar posao i upiše Industrijsku školu Prvomajsku. Išla je godinu dana i položila je za metalca (smijeh). Tada je i ona mogla otvoriti obrt pa je i ona zaposlila 20 radnika. Tako da sam 90-e dočekao s ukupno 40 radnika. I čim je osnovana Hrvatska, među prvima sam osnovao tvrtku.

Kako ste došli do ugovora s velikim inozemnim kompanijama?

Jako jednostavno. Već ranih 90-ih s njima smo uspostavili suradnju. Prije toga u bivšoj Jugoslaviji nisi mogao samostalno izaći na inozemno tržište, nego preko posebnih izvoznih poduzeća. Išli smo korak po korak. Prvo smo od njih kupovali materijal, pa smo im ponudili da odradimo nešto za njih. Godinama su te veze samo jačale. Danas radimo oko 800 proizvoda za izvoz.

Kako je uopće raditi s tako velikim korporacijama? Američki Tyco zapošljava više od 90.000 radnika, a vi samo 230.

Sve se radi po principu partnerstva. Za stolom se razgovara o svim problemima, o razvoju, o cijeni, rokovima i količinama… O kvaliteti proizvoda se ne razgovara jer se to podrazumijeva. Zasad smo vrlo uspješni. Prije tri godine predsjednik Uprave Tyco Electronicsa uvrstio nas je među njihovih pet najboljih partnera i dobavljača.

Koliko ste strog kao šef?

Nisam ja toliko strog koliko su strogi kupci. Ja samo moram provoditi ono što traži kupac. Radimo poslove ravne automobilskoj i avioindustriji. Nema mjesta za pogreške.

Vaša tvrtka nositelj je mnogih certifikata, među njima je i certifikat poslovne sigurnosti za poslove klasificirane razinom 'tajno' za članice NATO-a i Europske unije. Radite li trenutno nešto za njih?

Nešto radimo, nešto pokušavamo, ali to je… tajno (smijeh).

A je li tajna to kako ćete poslovati ove godine?

Ne. Imat ćemo rast prihoda od pet posto, na 120 do 130 milijuna kuna.

Kolika će biti dobit?

Na kraju godine broje se mrtvi (smijeh). Vidjet ćemo… Dobit se mora gledati s više strana. Imali smo strašno velike investicije zadnjih godina. To povlači velike troškove. Zaposlili smo velik broj novih ljudi. Nažalost, naš obrazovni sustav producira vrlo skromno educiran kadar. Oni se uče poslu tek kad dođu kod nas.

Koliko je potrebno da educirate radnika?

Barem godinu do dvije. Danas se gleda samo da dijete dobije diplomu, a znanje je u drugom planu. Moramo školovati ljude za proizvodni sektor. Fascinira me to kako u Varaždinu imamo rudarsko-tehničku školu. Dolaze u naš pogon u Brezničkom Humu ti mladi ljudi. Jedan je rudarski tehničar, drugi inženjer rudarstva… Onda ih ja u šali pitam gdje da ti sad nađem rudnik. Zar to nije čudno? Imamo rudarsku školu, a rudnike, koliko znam, nemamo u Hrvatskoj.

Jedan ste od osnivača Hrvatske obrtničke komore. Bili ste od 1999. do 2003. i njezin predsjednik. Zbog čega niste bolje uredili strukovno obrazovanje?

Hrvatska obrtnička komora se 1994. povezala s obrtničkom komorom Bavarske. Od njih smo doslovno prepisali bavarski model strukovnog obrazovanja, najbolji na svijetu. Uz to smo od Nijemaca dobili nepovratno oko milijun eura, od čega je dobar dio otišao za uspostavljanje kvalitetnog sustava obrazovanja za obrtnike. Ali smo tijekom godina odstupili od bavarskog modela, jako rigoroznog. U ladicama danas stoje programi koje smo kopirali od Nijemaca za svako zanimanje, od kovinotokara, preko frizera, do pekara… Sve to skuplja prašinu, a mi opet eksperimentiramo s pilot-projektima. Struka se uči u radionicama, na praksi, a ne u učionicama. Zbog toga danas nemamo majstora. To smo morali rješavati prije 20-25 godina, kad smo upozoravali da će se desiti katastrofa…

Kolika je plaća vaših majstora?

Dobar majstor zarađuje između 1000 i 1500 eura. Početnici su na oko 5000 kuna u prosjeku.

Sustavom obrazovanja niste zadovoljni, a kako ocjenjujete općenito naše gospodarstvo i situaciju u zemlji?

Živimo u svijetu u kojem nema ograničenja, ali smo debelo zaostali u nekim stvarima. Puno toga je uništeno. Nestale su velike tvornice i sistemi. A zna se da velika lokomotiva vuče vagone za sobom, a to su kooperanti. Mi smo se početkom 90-ih prikačili za strane lokomotive. I to mi je bio jedan od najboljih poslovnih poteza jer sam shvatio da kod kuće neće biti posla.

Znači, za sve su krive pogrešno napravljene pretvorba i privatizacija?

Ne bih to previše komentirao. Svi znamo što se desilo. I meni je bilo nuđeno da se uključim u privatizaciju.

Što vam se nudilo?

Sam predsjednik Franjo Tuđman pitao me zašto ne preuzmem neku tvrtku. Odgovorio sam mu kako imam gdje ulagati, a to su moja firma i radionica. Ako već dižem kredit, to će biti samo za moje poduzeće.

Jeste li član neke stranke?

Nisam htio ući ni u jednu stranku. Osobito dok sam bio predsjednik Obrtničke komore. Htio sam biti neovisan. Nisam želio da politika ulazi u Komoru. Vukli su me za rukav mnogi… Prilikom jednog gostovanja na televiziji pitali su me u kojoj stranci ima najviše obrtnika. Odgovorio sam u stranci GSP. Pita me zatim jedan dobar poznavatelj stranaka - a kad je ta stranka osnovana. U, davno, jako davno. To vam je parola svih obrtnika. A ona glasi… gledaj svoja posla! (smijeh).

Neke vaše kolege obrtnici nisu razmišljali na taj način.

Uvijek sam bio legalist. Tko je izabran, ja ga cijenim kao legalnog predsjednika i premijera.

Čekaju nas predsjednički izbori. Tko vam je favorit?

Tko bude izabran, taj će mi biti najbolji (smijeh).

Kakvi su vam daljnji poslovni planovi?

Mislim da sam ja došao do zadnje stepenice… dobro, možda ne zadnje, valjda ima i neki podest. Moj glavni zadatak, u ovo vrijeme, sačuvati je tvrtku. Moram oformiti mladu ekipu koja će nastaviti dalje. Moram naglasiti kako u 53 godine poslovanja nikad, niti jedan dan, nismo zakasnili s isplatom plaća, doprinosa i poreza. Jedna od budućih nada je treća generacija, moja unuka Barbara koja je završila visoke škole u Europi i Americi. Ona je sad direktorica financija. Uz mene je u kontrolingu i organizaciji broj jedan.

Kod vas rade i vaši zetovi Josip i Saša. Slušaju li vas?

Radili su… Josip se predomislio i sad valjda ide razvijati vlastiti biznis. Saša vodi ljevaonicu i vinariju. Vinarija je samo obiteljska tradicija koju sam želio sačuvati zbog svog djeda.

Koje su dobre strane, a koje mane obiteljskog biznisa?

Danas mogu reći s velikim iskustvom da je obiteljski biznis jako dobra stvar. Ali pod jednim uvjetom. Da sve štima. Ali kad ne štima, onda je jako loša stvar. Onda je teško pomiriti interese mladih i starih. Drukčije se odnosite prema profesionalcu nego prema članu obitelji. Rade se kompromisi… Često sam radio kompromise. I oni su dobri ako je neki manji problem. Ali što se više razvijamo, ima sve manje mjesta za kompromise.

Hoćete li se moći odmaknuti od tvrtke i prepustiti stvar nasljednicima?

Ja sam vam Zagorac, a znate kako Zagorac kaže djeci - ako ja ikada umrem (smijeh).

Što ćete raditi u mirovini? Baviti se vinogradima?

Imam ja puno staža, ali nemam uvjeta za mirovinu. Fale mi godine života (smijeh). Ne mislim se potpuno povući dok me pamet i zdravlje služe. Sigurno ću smanjiti angažman, ali ću zadržati kontroling… sve će ovisiti o zdravlju.