Na samom kraju prošlog desetljeća cijeli se svijet, pod prijetnjom globalnog ekonomskog kolapsa nakon financijske krize, ujedinio u promoviranju slobodne trgovine i osudi protekcionističkih mjera kojima su pojedine države željele izolirati svoje ekonomije kako bi im stvorile pretpostavke za brži oporavak. Osam godina kasnije situacija je bitno drukčija. Pomalo nesiguran ekonomski oporavak, a posebno rast popularnosti antiglobalističkih politika koji je, između ostalog, rezultirao i šokantnom odlukom Ujedinjene Kraljevine o izlasku iz članstva Europske unije, donio je i jaču podršku protekcionizmu.

Dodatno ulje na vatru bio je i dolazak Donalda Trumpa na čelo najveće svjetske ekonomije. Trump je dobar dio svoje kampanje gradio na retorici o povratku radnih mjesta u Sjedinjene Američke Države, a s takvim obećanjima nastavio je i nakon pobjede na izborima. Najbolji znak koliko su se stvari promijenile došao je prije nekoliko tjedana kad je nakon sastanka ministara financija dvadeset najvećih svjetskih ekonomija, objavljeno kako se grupa G20 više neće jedinstveno i zajednički ‘boriti protiv svih oblika protekcionizma’, što je još prošle godine bila jedna od glavnih poruka.

Iako se može očekivati da će se Europska unija nastaviti zalagati za olakšavanje slobodne trgovine, najave novih ekonomskih politika, posebno iz SAD-a, govore u prilog tome da će se u svjetskoj ekonomiji ponovo puno više naglašavati porijeklo proizvoda. Famozna oznaka ‘made in...’, nakon što je kroz globalizaciju i seljenje proizvodnje u države s jeftinijom radnom snagom posljednjih desetljeća malo izblijedila, vraća se na vidljivo mjesto na proizvode.

Kako to obično biva u ekonomskim ratovima, protekcionističke poruke jedne ekonomske sile izazivaju slične odgovore drugih velikih ekonomija. I dok je Kina još uvijek koliko-toliko suzdržana u reakciji na američke najave, u Rusiji već polako uzimaju zalet.

Prema pisanju tamošnjih medija, na investicijskom forumu održanom krajem veljače u Sočiju dogovoreno je da će se ruski proizvodi promovirati pod brendom ‘Сделано в России’ (Sdelano v Rossii = proizvedeno u Rusiji). Inicijativu bi trebali voditi ruska državna razvojna banka Vnešekonombank i fond Roskongress koji organizira investicijske forume u Rusiji.

‘Made in Russia’, odnosno ‘Made in USSR’ nama možda i nije toliko nepoznata oznaka no, kao i drugdje u svijetu, povijesno se kod nas često puno više cijenilo neko drugo porijeklo.

Analiza koju je upravo ovih dana objavio statistički portal Statista anketirajući stavove više od 43 tisuće potrošača o proizvodima iz pedesetak država pokazala je koje među njima mogu s najvećim ponosom stavljati svoje brendove na svoje proizvode.

Na samom vrhu je, očekivano: ‘made in Germany’ - proizvodi njemačke industrije danas su najcjenjeniji u svijetu. Iako, nije uvijek bilo tako. Oznaka porijekla ‘made in Germany’ nije, iznenađujuće, njemačka ideja. Ove se godine navršava 130. godišnjica otkad je Velika Britanija donijela zakon kojim je stranim proizvođačima zabranjeno da na svoje proizvode stavljaju oznaku britanskog porijekla kako bi se spriječilo lažno reklamiranje i korištenje britanske marke za bolju prodaju proizvoda.

Glavni razlog iza odluke tadašnjih britanskih vlasti bila je želja da se posrame njemački izvoznici čije se proizvode tada smatralo jeftinim kopijama britanskih originala. No, javnost je mislila drukčije i Britanci su si napravili medvjeđu uslugu jer se ubrzo ispostavilo da je ‘made in Germany’ kupcima bio znak kvalitetnih proizvoda. Uz oscilacije tijekom idućih desetljeća, posebno tijekom svjetskih ratova kad je oznaka služila tome da se lakše bojkotiraju njemački proizvodi, te u nekoliko desetljeća kad je trebalo paziti da li piše ‘DDR’ ili ‘GDR’ odnosno ‘West Germany’, oznaka njemačkog porijekla proizvoda danas je opet na samom vrhu.

Nakon nje, pokazuje spomenuta analiza, najviše se cijene proizvodi s oznakom ‘made in Switzerland’, a nakon nje ‘made in EU’. Slijede Velika Britanija, odnosno Ujedinjena Kraljevina (‘made in UK’), pa Švedska, Kanada i Italija. Tek osmo mjesto dijele Japan, SAD i Francuska. Na samom kraju liste, na 49. mjestu, nalazi se Kina jer se kineski proizvodi, očito, i dalje nastavljaju boriti s percepcijom da se radi o jeftinoj i nekvalitetnoj robi.

U Njemačkoj svoj prestiž objašnjavaju riječima da se njihova industrija ne bavi masovnom proizvodnjom kao, primjerice, američka. Tamošnji ekonomisti tvrde da su Nijemci izuzetno predani svojim kupcima te proizvode prilagođavaju točno po njihovim zahtjevima bez obzira da li se radilo o inteligentnim strojevima, infrastrukturnim projektima ili industrijskim instalacijama.

Poučeni prije svega svojim iskustvom, Nijemci naglašavaju da nemilosrdno inzistiranje na oznaci porijekla proizvoda kako bi se promovirala nadmoć vlastite industrije najčešće završi naopako. Britansko-njemački paradoks s kraja 19. stoljeća ponovio se i nedugo nakon toga na Dalekom Istoku kad je Japan počeo inzistirati na oznaci porijekla zbog konkurencije robe iz susjedne Kine. Oznaka ‘made in Japan’ dugo nije gledana s naklonošću i simbolom kvalitete postaje tek šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, najviše zbog snažnog rasta japanske automobilske industrije koja je kvalitetom na ‘domaćem terenu’ pobijedila čak i tradicionalnu američku autoindustriju.

Priča s oscilacijama u percepciji koju nosi određena oznaka porijekla često se ponavlja. Primjerice, oznaka ‘made in Taiwan’ je osamdesetih godina prošlog stoljeća bila redovno oznaka za jeftinu robu sumnjive kvalitete, u rangu proizvoda na kojima danas piše ‘made in China’, no Tajvan je u međuvremeno postao poznat po kvalitetnoj industriji visoke tehnologije.

Koliko oznaka porijekla može biti važna najbolje znaju proizvođači i trgovci koji će često pokušati ‘prilagoditi’ konačnu oznaku, posebno za proizvode koji se izrađuju u nekoliko zemalja, na način da ona nosi onaj znak porijekla koji ima najviše prestiža i za koji se zna da mu kupci najviše vjeruju. Kupci su također vrlo pronicljivi u želji da, čak i kad se radi o proizvodima iste kompanije, ali proizvedenima na različitim lokacijama, izričito traže one koji su proizvedeni u državi koja ima bolju reputaciju u kvaliteti robe. A o milijardama i milijardama dolara vrijednoj robi kojoj se krivotvori porijeklo i ne treba dodatno govoriti.

‘Made in...’ nikada nije bila samo puka informacija kupcu o tome iz koje države dolazi neki proizvod već, u nedostatku ekstenzivnih testiranja i propitkivanja, najbrža i najjednostavnija indikacija o mogućoj kvaliteti proizvoda. A, kako vidimo, i oznaka na kojoj su države ponekad spremne graditi i cjelokupnu ekonomsku politiku.