Grad Bottrop u središnjoj Njemačkoj iduće će se godine pridružiti nizu relativno nepoznatih imena poput grada Beala iz sjeverne Engleske ili seoceta Tupljak u istočnom dijelu Istre. Široj javnosti ta mjesta uglavnom ništa ne znače, no ona su lokacije posljednjih rudnika ugljena u pojedinim državama. U blizini Bottropa tako se nalazi rudnik Prosper-Haniel, zadnji rudnik kamenog ugljena u Njemačkoj, koji će biti zatvoren tijekom 2018. godine.

Njemačka je zatvaranje rudnika ugljena najavila još prije više od desetljeća, početkom 2007. U tom trenutku u Njemačkoj je poslovalo osam ugljenokopa u kojima je bilo zaposleno 35 tisuća ljudi. Glavni razlozi za odluku tada su ležali u jeftinoj inozemnoj konkurenciji zbog koje su njemačke lokalne i središnje vlasti proizvodnju ugljena tada morale poticati s do 2,5 milijarde eura subvencija godišnje.

Tim razlozima su se do danas pridružili i drugi. Vlada kancelarke Angele Merkel je 2011. objavila početak politike kojoj je cilj odvojiti Njemačku od fosilnih i nuklearnih goriva, što je dalo snažan zamah ulaganjima u iskorištavanje obnovljivih izvora energije. U toj računici Njemačka je od 2000. godine na poticaje industriji obnovljive energije potrošila više od 200 milijardi dolara.

Rezultati su vidljivi. Dok je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, u doba oporavka nakon Drugog svjetskog rata, u svojim najboljim danima njemačka industrija ugljena zapošljavala i više od 600.000 rudara koji su godišnje kopali i 150 milijuna tona ugljena, lani je iskopano manje od četiri milijuna tona.

No kako bi do 2022. godine i posljednje nuklearne elektrane trebale biti stavljene izvan pogona, ugljen će i dalje u Njemačkoj biti važan energent. Godišnje se u Njemačku uvozi čak 55 milijuna tona, od čega se dvije trećine potroši u elektranama, a trećina u čeličanama. Tek vrlo mali dio odlazi na potrebe grijanja.

Čeličane i rudnici bili su desetljećima zaštitni znak regije u kojoj se nalazi Bottrop i zadnji njemački rudnik ugljena. Regija Ruhr, nekadašnje industrijsko srce Njemačke danas kuca drugim ritmom. Ožiljci dugogodišnjeg rada vidljivi su u brdašcima koja ispunjuju nekad ravnu Ruhrsku riječnu dolinu. Brdašca su nastala odlaganjem raznog materijala koji je iz dubina iskopan s ugljenom i koji je danas vrlo vidljivi podsjetnik na desetljeća snažne eksploatacije.

Na drugim mjestima, pak, vidljive su i udubine nastale na lokacijama gdje su ispražnjene zalihe ugljena bile blizu površine zemlje. Zbog takvih promjena u krajoliku poremetili su se i prirodni tokovi vode, a rudarske kompanije danas su prisiljene voditi računa o tome da ne dođe do zagađenja voda, posao koji će morati nastaviti raditi i u budućnosti, dok god u regiji bude stanovništva. Njemačka vlada godišnje odvaja stotine milijuna eura u poticajima kako bi sanirala posljedice kopanja ugljena.

Uz uvoz ugljena iz drugih zemalja, poput Rusije, Kolumbije, Južnoafričke Republike ili Sjedinjenih Američkih Država, Njemačka svoju potražnju za tim gorivom djelomično nadoknađuje i prebacivanjem na tzv. smeđi ugljen, za razliku od kvalitetnijeg kamenog ugljena koji se crpio iz dubokih rudnika. Zatvaranje ugljenokopa Prosper-Haniel označit će kraj jedne ere koja je na slične načine završila i drugdje.

Engleska, koja je desetljećima također imala vrlo aktivnu rudarsku industriju upravo ovih dana obilježava dvogodišnjicu zatvaranja posljednjeg tamošnjeg rudnika ugljena. Rudnik Kellingley na sjeveru zemlje zatvoren je 18. prosinca 2015., a slična stvar odigrala se u Hrvatskoj još 1999. godine kad je zatvorena jama Tupljak u zapadnom dijelu središnje Istre. Iako u Hrvatskoj industrija ugljena ipak nije bila toliko značajna kao u Njemačkoj ili Engleskoj, ona je lokalno ipak ostavljala vrlo važan trag u životima i gospodarstvu.

Upravo zbog toga u Bottropu već dulje aktivno rade na tome da umiruću industriju zamijene nekom novom te se tamo danas umjesto rudarskih postrojenja mogu vidjeti vjetroelektrane koje koriste obnovljive izvore u proizvodnji električne energije. Uz to, javile su se i neke druge ideje o tome kako bi možda moglo biti moguće iskoristiti bivše prazne rudnike pretvarajući ih u velika skladišta energije.

Poznato je da je jedan od najvećih problema za električnu energiju stvorenu radom vjetroturbina i solarnih panela, to što ta proizvodnja nije konstantna i što se energija ne može skladištiti te koristiti kasnije. Osnovni princip na kojem leži inicijativa kako za to iskoristiti velike prostore starih praznih rudnika, leži u tome da se tijekom vremena stvaranja električne energije, dakle tijekom dana kad zrake sunca dopiru do solarnih panela, ili tijekom vremena kad vjetar pokreće turbine, nepotrošeni dio iskoristi za, primjerice, upumpavanje vode u neki veliki rezervoar koji bi se nalazio neposredno ispod površine zemlje u najvišim slojevima nekog starog rudnika. Kad padne noć ili kad prestane vjetar, vodu bi se ispuštalo iz višeg u neki niži rezervoar, a usputnim prolaskom kroz turbine ona bi nastavljala proizvoditi električnu energiju. No, zbog vrlo visokih troškova za takve projekte oni zasad postoje tek kao planovi.

Iako zasad nitko ne predviđa brzi prestanak korištenja ugljena kao energenta u svijetu, trendovi se polako mijenjaju. Sredinom ove godine najveća svjetska kompanija za kopanje ugljena Coal India objavila je plan za zatvaranje 37 rudnika koji su poslovali s gubitkom. Iako je kompanija u posljednjoj fiskalnoj godini proizvela više od 550 milijuna tona ugljena, potražnja je u padu i to čak i u državama poput Indije i Kine koje bilježe snažan gospodarski rast. Pad cijene infrastrukture za proizvodnju struje iz obnovljivih izvora bitno utječe na planove pa se zbog toga sve više odbacuju namjere izgradnje novih elektrana na ugljen. Regije, umjesto međukoraka koji bi značio korištenje struje nastale spaljivanjem fosilnih goriva, izravno prelaze na korištenje obnovljivih izvora.

To su shvatili i u Bottropu gdje su, ponosni na svoju rudarsku prošlost, uvjereni da će im upravo to naslijeđe u kojem su zajednice nastale uz rudnike tradicionalno više međusobno povezane, pomoći da se pripreme za budućnost. Gradonačelnik Bernd Tischler, na poziciji još od 2009. uvjeren je da se grad od stotinjak tisuća stanovnika može pretvoriti u centar obnovljive energije i energetske efikasnosti. Bottrop sada 40 posto energije dobiva iz obnovljivih izvora, što je desetak posto iznad nacionalnog prosjeka. Grad i regija su možda i izrasli na ugljenu i čeliku, no zatvaranje zadnjeg rudnika znači da će udisanje čestica ugljena i prašine ostati stvar prošlosti ili, tko zna, tek možda kao nekakav avanturistički turistički izbor za hrabre.