Pozdravlja nas zbor žaba i jedna čaplja na drugoj strani rijeke. Pridružuju im se i naši ljudski domaćini.

Na palubi drvenog broda uz kavu sjede, njegove roditeljice, Jasmina Cvetković i Ana Prepolec Padežanin. Društvo im prave kapetan Ivica Špelić i mlade snage Matilda i Antonio.

Njihova žitna lađa u pogonu je sedmu godinu. Ne prevozi žitarice, već izletnike i turiste. Prema Jasmininoj računici lani su imali više od 8000 posjetitelja, a ove godine mogao bi pasti novi rekord jer je već probijena brojka od 6000.

'Plovimo cijele godine. U stvari dok god ljudi zovu. A pozivi prestanu samo dva tjedna u veljači. Špica sezone nam je od travnja pa do sredine srpnja. A onda je nova navala od sredine kolovoza do kraja listopada', govori Jasmina.

Niko Kranjačar i Zrinka Cvitešić rentali su lađu

I stvarno u tih sat vremena, koliko smo bili na lađi, primila je desetak poziva. Zato vam je naš dobronamjerni savjet ako želite zaploviti Kupom na 'Zori' rezervirajte svoj termin na vrijeme.

Lađarski izlet za individualne posjetitelje kreće svake subote i nedjelje iz Brođana u 11 sati. Traje sat i pol. Plovi se uzvodno do tri kilometra udaljenog Kamenskog i nazad. Cijena karte je 15 eura, a za studente i djecu 8 eura. Tijekom tjedna prevoze se grupe u terminima po dogovoru.

Bude i privatnih vožnji. U dva navrata su sa svojim društvom lađu rentali bivši nogometaš Niko Kranjčar i djevojka mu, glumica i rođena Karlovčanka, Zrinka Cvitešić.

Što je to toliko posebno u jednom, rekli bi neupućeni, običnom izletničkom brodu? 'Zora' je čudom oživljeni relikt prošlosti. Nešto kao dinosauri u Spielbergovom Jurassic Parku.

Zadnje žitne lađe na Kupi izumrle su prije otprilike stoljeće i pol. Bile su to posljednje godine zlatnog doba Karlovca i Pokuplja kad je taj kraj bio jedno od najbogatijih područja Hrvatske tada pod vlašću Habsburške monarhije.

'Nekad je Kupom plovilo 90-ak ovakvih brodova. Vlasnici lađa bili su bogati i moćni ljudi koji su imali veliki utjecaj u Karlovcu. Prevozili su soli, začine i ulja iz Primorske Hrvatske. A s istoka je stizalo drvo, žito i duhan. Rijeke su tad bile trgovačke žile kucavice Europe', objašnjava Jasmina.

'Žitni put' bio je najaktivniji u 18. i 19 stoljeću. Iz rumunjskog Temišvara Dunavom, Savom i Kupom roba je stizala do Karlovca, a onda cestama Karolinom i Lujzijanom do Rijeke te Jozefinom do Senja.

U Brođanima se gradi luksuzno naselje

'Lijeva obala rijeke održavala se čistom. Nije bila zarasla kao danas. Utrtim putevima lađe su vukli burlaci. Siromašni kmetovi, zarobljenici i robijaši. Kasnije su to radili konji', govori Jasmina dok nama pogled švrlja upravo tim lijevim bokom korita rijeke. Onoj našoj čaplji pridružile su se njih još dvije pa sad ukipljene zure.

'Postoje tri vrste riječnih lađa koje su nekada prometovale ovom rutom. Korablja, mali brod, dugačak oko 12 metara, koji se koristio za manji, lokalni prijevoz i puno veći koji se zvao burčela. Tumbas je tip lađe koji smo mi izgradili, srednje je veličine, dugačka oko 25 metara, a može podnijeti težinu od oko 30 tona', nastavlja priču Jasmina.

Za to vrijeme kapetan Ivica je upalio motore i Zora je lagano zaplovila. Rijeka je mirna i pitoma poput jezera. Gotovo da i ne teče.

Na rubu Brođana u izgradnji je luksuzno turističko naselje u Hrvatskoj sve popularnijih A frame kuća. Mjerkamo oštre trokutaste oblike neodlučni uklapaju li se ili ne u pokupljanske vizure. Kasnije ćemo guglajući doznati kako iza njih stoji hrvatsko-švedski kapital, a kuće se prodaju po cijeni od 230 do 250 tisuća eura.

Ali dok vas Zora nosi Kupom pojmovi kao što su investicija, nekretnina i profit su vam nezanimljivi i zamarajući. Rijeka, zelenilo i tiho brundanje motora gurnu vas u meditativni mir.

Prolazimo pored oronulog kamenog stupa na sredini rijeke. Podsjetnik da je tu nekad bio željeznički most za prugu između Karlovca i Siska. Srušen je u Domovinskom ratu, a pruga više nije obnovljena.

Pitamo Anu Prepolec Padežanin, uz Jasminu najzaslužniju osobu za uskrsnuće žitne lađe, kakve sve životinje obitavaju na rijeci i njezinim obalama. Čaplje smo već zabilježili.

'Vodomari, patke i kormorani. Povremeno se vide i dabrovi. Za mene su najveća atrakcija orlovi štekavci. Baš na našoj ruti se gnijezdi jedan par. Riječ je rijetkoj zaštićenoj vrsti. Veličanstveni su s bijelim repovima i ogromnim krilima. Znaju letjeti ispred nas ili počivaju u krošnjama stabala i gledaju nas kako plovimo. Stvarno ih je nevjerojatno vidjeti', opisuje Ana.

Nakon 20-ak minuta plovidbe uzvodno Kupom okrećemo se nazad put Brođana. Ipak je ovo samo kratka pokazna vožnja za novinarsku ekipu. Uz to, za sat vremena stiže skupina izletnika – učitelji i nastavnici iz Sesveta - koja je rezervirala Zoru za dužu plovidbu. Sve ih mora dočekati spremno.

Kako je sve počelo

Koristimo preostalo vrijeme za priču Jasmine i Ane kako je sve zapravo počelo. Otkud im ideja za gradnju plovila iz 18. stoljeća?

Ekonomistica Jasmina i učiteljica Ana rodom su iz Zamršja. Sela nekoliko kilometara nizvodno od Brođana, na lijevoj obali Kupe.

Jasmina je završila poslijediplomski studij za poslove s EU, vodila je razvojnu agenciju u Kutini i jedna je od prvih koji su se na karlovačkom području odvažile baviti pisanjem europskih projekata.

Dok su se šetali obalom Kupe, ima tome sad 16 godina, Jasmina je predložila više u polu šali kako bi bilo genijalno izgraditi staru 25-metarsku žitnu lađu i vidjeti je kako plovi Kupom. Za čudo 'luda' ideja se primila i nije ih više puštala.

'Odrastale smo na pričama iz davnina o tim lađama, ali nitko nikada tu lađu nije vidio. Nismo imale pojma ni o čemu, a da jesmo vjerojatno bi u startu odustale', šali se Jasmina.

Opet kako to hoće u životu, slučajnost je odigrala svoje. Baš je u to vrijeme bila na jednom skupu u HGK-u te vidjela da su na Bosutu napravili brod koji je bio financiran novcem EU-a. Tamo je bio predstavnik klastera domaće brodogradnje. Preko njega su stupile u kontakt s inženjerom Nikolom Brnardićem, Siščaninom, čiji je djed bio lađar na Kupi.

'Kad smo sjeli s njim on nam je prvo nacrtao neko malo četvrtasto plovilo slično kadi. Rekli smo mu: To nije to! Želimo lađu od 25 metara s kabinom. A on nas zapanjen gleda i govori: Pa vi želite lajdu (tako Siščani zovu lađu)!? Takvo što više ne postoji odavde do Ukrajine!', priča Ana.

Brnardića je ubrzo zarazio entuzijazam djevojaka. Otišao je čak u Beč kako bi u arhivama pronašao nacrte za tumbas. U međuvremenu Jasmina i Ana su obijale vrata lokalnih i državnih tijela kako bi došle do prvih novaca. Uspjele su dobiti manji iznos od Ministarstva prometa i Grada Karlovca za izradu tehničke dokumentacije s čime su krenule po europska sredstva.

Pomoć iz Bruxellesa

Briselski birokrati su imali sluha za Jasmininu i Aninu žitnu lađu i dodijelili su im 240 tisuća eura. Novi izazov je bio pronaći čovjeka koji će brod izgraditi. Preko javnog natječaja izabran je zagrebački inženjer Ivan Zec, odnosno njegova tvrtka Metal Zec.

'Imao je 72 godine kada se prihvatio projekt. Pristupio je tome kao vrhuncu svoje karijere. Imali smo sreće što smo ga našli jer je vrstan majstor. Prvo je izradio potrebne alate, jer oni više nisu postojali. Svi brodovi koji su danas izgrađeni u kontinentalnoj Hrvatskoj napravljeni su od metala, a ne od drveta. Inženjer Zec je odradio fantastičan posao', još uvijek je Jasmina zadivljena zagrebačkim meštrom.

Lađa je izgrađena na suhom doku u Zagrebu. Kako se željelo replicirati baš autentičan brod bio je to izazovan pothvat. Samo nabavka drvene građe tražila je od starog inženjera tonu živaca.

'Trebalo nam je 40 četvornih metara suhe hrastovine, što je u Hrvatskoj bilo jako teško naći u potrebnim mjerama. Na kraju smo morali nabavljati drvo iz svakog kuta zemlje; nešto je došlo iz Slavonije, nešto iz Međimurja, Zagorja, Gorskog Kotara', prisjeća se Ana.

Nakon osam mjeseci brod je porinut u Sisku. Lađa ima ravno dno s gazom na krmi od 70 cm, dok je na provi 15 cm. Ugrađena su dva dizelska motora od po 50 konjskih snaga. Može primiti maksimalno 60 ljudi.

Da bi bile sigurne da neće doći do nasukavanja u ljetnim mjesecima i niskom vodostajima Kupe, Jasmina i njezina posada čamcem su istraživale rutu. Za visokih vodostaja bez problema, zaključile su, mogu doći praktički u centar Karlovca, a na pojedinim mjestima dubina rijeke je i do 12 metara. Gdje je matica rijeke, ona nije plića od 1,5 metara pa straha od nasukavanja nema.

Poseban izazov je bio doploviti od Siska do Karlovca uzvodno. Imali su na putu dvije kritične točke, dva manja slapa, koja se mogu prijeći samo kad je vodostaj od barem 2,5 metra. Trebala im je pomoć jake proljetne kiše.

Noćna plovidba do Karlovca

'Imale smo sreće da je pala u pravom trenutku. Iz Siska smo krenule 28. travnja. Trebalo nam je oko 11 sati za noćnu plovidbu do Karlovca. Kad smo prolazile pored našeg rodnog sela zaplakale smo. U Karlovac smo stigli ujutro. Ljudi su se poredali uz rijeku, čekali nas i mahali. Nisu mogli vjerovati da vide prvu žitnu lađu nakon 150 godina', prisjetila se tog prvog emotivnog putovanja Jasmina.

Od tada je prošlo sedam godina. Lađa je u vlasništvu Udruge 'Zvono uz Kupu', a udruga je osnovala tvrtku preko koje vode poslovanje. Na njezinom čelu je Nikolina Belančić Arki, Jasminina i Anina prijateljica, inače povjesničarka i etnologinja koju su zarazili 'lađarskom groznicom'.

Dok posada privezuje Zoru na pristaništu, postavljamo našim domaćicama zadnje pitanje. Jesu li ostvarile ono što su zamislile prije 16 godina?

'Postigle smo i više od toga. Zahvaljujući lađi ovaj kraj je stavljen na kartu Hrvatske. Stvoren je novi turistički toponim. A da smo postali atraktivni dokazuje i gradnja turističkog naselja. Meni je još uvijek čudno kad vidim tisuće gostiju koji dolaze u Brođane. Ej, u Brođane! U rujnu će nam doći posebni gosti, ali neću vam otkriti tko. Još to nisam niti domaćima rekla. Kad ih vide bit će kao da su ugledali vanzemaljce', smije se Jasmina.