Pobjedu na izborima za EU parlament odnijela je 'Ruža hrvatska' - doduše ne apsolutnu, u smislu broja glasova jer ih je dobila upola manje od Tonina Picule. Živopisna gospođa lansirala se u političku orbitu uglavnom uz pomoć svoje, za ženu neobične i zbog toga medijima zanimljive biografije. Tako smo saznali da je bila policajka u Kanadi pa joj nošenje oružja nije strano, da voli voziti snažne motore, da je pretukla nekoliko muškaraca i slično. Bila je i čuvarica Franje Tuđmana (ne zaboravimo da je i Bojko Borisov, bugarski premijer koji je nedavno odstupio, također bio čuvar Živkova!), borila se protiv narko-dilera na Korčuli, a zna i opaliti pljusku budali koja joj dobacuje seksualne aluzije. Ruža nema ni dlake na jeziku, o čemu svjedoče njeni javni nastupi. Nacionalistkinja i ultradesničarka, izrekla je svašta i koješta o Srbima, ćirilici, komunizmu, Jasenovcu, Bleiburgu, EU i sličnim temama - sve u okviru očekivane i uobičajene retorike za takav politički profil ljudi.

Njenom najnovijem uspjehu pridonio je premijer Milanović, kojem s pristojno i zahvalila. No on je nastavio, pa ju je i jučer ukorio, a na temu njezinog slogana kako je 'Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su gosti', rekavši da je 'Ruža Tomašić gora od elementarne nepogode'. Njene bez sumnje ksenofobične i radikalno nacionalističke izjave kao i Milanovićeve i druge reakcije bile su poslastica za medije. Danima se bave njenom ličnošću dajući joj, sudeći barem po rezultatima izbora za Europski parlament, vjetar u krila. I tako je nastao još jedan, rekli bismo, tipično hrvatski paradoks, da Hrvatsku u Europskom parlamentu zastupa osoba čije su vrijednosti u suprotnosti s europskima i koja, baš poput drugih njoj sličnih desničara u Danskoj ili Austriji, kaže kako su mnogi zaokružili njezino ime jer se boje da ćemo se ulaskom u EU 'utopiti i izgubiti nacionalni identitet, jezik, kulturu'.

Ali ne, nije to tipično hrvatski paradoks! Dapače, njezin slučaj neobično podsjeća na slučaj Krisztine Morvai, mađarske ultradesničarke koja će Ruži praviti društvo u parlamentu. Njih dvije čak su i fizički slične! Krisztinina je biografija doduše drugačija, no jednako živopisna i zanimljiva: ova pravnica je diplomantica King’s Collegea iz Londona, zaposlena neko vrijeme u Europskoj komisiji za ljudska prava, specijalizirana za unapređenje prava žena, braniteljica žena i djece. Kada se i kako ova obrazovana, inteligentna žena okrenula Jobbiku, ultradesnoj nacionalisitčkoj mađarskoj partiji, potpuno suprotnih vrijednosti od onih koje je dotad zastupala? Vjerojatno u času kada je vidjela da bi uz njihovu pomoć mogla ostvariti svoje političke ambicije. U medije su je lansirale njene antisemitske izjave do te mjere radikalne da ju je mađarska štampa nazvala 'nacističkom Barbie'. Mediji su, kao i u slučaju Ruže Tomašić, odradili PR za nju i uskoro je uz podršku Jobbika postala zastupnica u EP. Zajedničko im je to da su, uz pomoć radikalne retorike, uočile priliku za vlastiti politički probitak. Iako ništa ne obećavaju, njihov 'govor mržnje' je učinkovit iz drugog razloga, jer artikulira frustracije koje, očito, u društvu postoje. U nedostatku druge ponude, te se frustracije svode na ksenofobiju, antisemitizam, rasizam tj. na formule tipa Hrvatska Hrvatima ili Mađarska Mađarima.

Njihovi su slučajevi zanimljivi i zato što oba pokazuju da velike stranke, uključujući i vladajuću, nemaju više što ponuditi. Obećanja boljitka odnosno stranih investicija i radnih mjesta su neuvjerljiva, ulazak u Europu građani očekuju sa strepnjom, umjesto s nadom, povjerenje u političku elitu se istrošilo i što onda ostaje? Kako su ovi izbori pokazali, izgleda da preostaju gole floskule marginalnih političkih likova. Ali ne bilo kakve floskule. Nacionalizam još uvijek pali, doduše ne kao stvarni politički program, nego kao simbolički faktor homogenizacije birača. Nacionalistička homogenizacija nema više upotrebnu vrijednost u smislu političkih projekata, ali ima kao zajednički nazivnik za sve moguće tipove ekonomskih i socijalnih frustracija, za beznađe i bezvoljnost, za generalnu depresiju. U tom je smislu manje važno što je dobitnik izbora Ruža Tomašić čije će se političko djelovanje ipak, usprkos njenim riječima da će i dalje biti jednako prisutna u Hrvatskoj politici, neutralizirati u Bruxellesu – kao što je to pokazao slučaj Krisztine Morvai – pa će biti manje štetna nego da je ostala u Hrvatskoj. Važnije je što su gubitnici velike etablirane stranke koje se očito ne znaju nositi sa situacijom u zemlji. To bi mogla biti indikacija da smo na korak od situacije kad će građani izaći na glasanje da bi zapravo digli glas protiv politike i političara uopće, a za nekog antipolitičara, komičara poput Beppa Grilla čiji se jedini 'program' svodi na: neka svi idu dođavola. Čak i kad se čovjek osobno s tim složi, još uvijek ostaje suočen s pitanjem: i što sad?

Pobjeda Ruže Tomašić više nego išta drugo je znak da u političkom životu vlada dešperacija. Izazov koji stoji pred svima je ponuditi smislenu platformu oko koje se građani mogu okupiti. No ima li ovom u društvu – a ne samo u politici – snage za to?