Sljedećih nekoliko dana bit će objavljen čitav niz analiza i komentara koji će se, jednako kao i ovaj članak, baviti ravnanjem računa nakon prve godišnjice inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. U proteklih godinu dana niknula je čitava industrija pisaca tekstova kojima se obilježavaju razne obljetnice vezane uz trenutnu američku administraciju.

Od prvih sto dana, prvih pola godine, prvog putovanja u inozemstvo, prvog susreta sa stranim čelnicima do prvog govora u Ujedinjenim narodima, nije ponestalo prilika o kojima su ispisane kartice i kartice teksta. U svim tim tekstovima njihovi autori neumorno traže dokaz da se američki predsjednik konačno počeo ponašati državnički i da njegova vanjska politika počinje poprimati naznake tradicionalne američke vanjske politike.

No nakon što je prošao čitav niz takvih obljetnica, vanjska politika predsjednika Trumpa jednako je nekoherentna i nekonvencionalna kao i prvog dana. Možda najpozitivnije što se može reći je da se do sada nisu obistinila najcrnja predviđanja i da je na nekim poljima održan i kontinuitet politike njegova prethodnika (što je u nekim slučajevima dobro, a u nekima vrlo loše). No jasno je da nakon prve godine s više sigurnosti možemo govoriti o određenim principima i smjernicama u vođenju vanjske politike koje možemo nazvati Trumpovom doktrinom.

'Principijelni realizam' na vojnoj osnovi

Od odbacivanja Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, povlačenja iz Transpacifičkog partnerstva, prijetnji da će napustiti dogovor s Iranom oko ukidanja sankcija, drastičnog rezanja sredstava za UN, pa do dvosmislenih poruka oko predanosti NATO-u, ova je administracija dala do znanja da ne mari previše za multilateralizam, osim u slučajevima kada od toga ima jasne koristi. Slogan America First ('Amerika na prvom mjestu') u praksi izgleda kao unilateralizam na Trumpov način, odnosno strategija koju su predsjednikovi suradnici nazvali 'principijelan realizam’, kako bi dobila na intelektualnoj težini.

Suprotno mnogim ranim analizama oko toga kako bi mogla izgledati Trumpova vanjska politika, bitno je napomenuti da ovo skretanje prema unilateralizmu nije isto što i izolacionizam. Naime, očito je da je u proteklih dvanaest mjeseci učinjen namjeran zaokret u odnosu na multilateralizam iz Obamina mandata, no ne do te mjere da možemo govoriti o smanjivanju dosega američke politike. Ono što karakterizira internacionalizam predsjednika Trumpa činjenica je da se zasniva na vojnoj osnovi – to je vidljivo iz zahtjeva da se povećaju proračunska davanja za obranu, a da se sreže proračun za diplomaciju i razvojnu pomoć.

Twiplomacijom Trump gužva stare diplomatske priručnike

Povezano s time, u proteklih godinu dana bili smo svjedoci konstantnog degradiranja tradicionalne diplomacije. Od toga da trenutni državni tajnik svojevoljno sudjeluje u rezanju ljudskih potencijala i financijskih sredstava unutar vlastitog ministarstva, iznimno sporog procesa imenovanja i postavljanja kadrova, pa do odlaska velikog broja karijernih diplomata zbog nezadovoljstva načinom na koji novo vodstvo upravlja ministarstvom. Ukratko, State Department više ne diktira vanjsku politiku. Neki će reći da se vanjska politika Sjedinjenih Država već desetljećima kreira iz Bijele kuće, no ono što ovu administraciju čini drukčijom ideja je da su diplomatska rješenja sporedna.

Osim što predsjednik Trump ima svojevrsnu alergiju na vošingtonsku birokraciju (u koju ubraja sva ministarstva osim ministarstva obrane), ključan razlog njegove nesklonosti prema State Departmentu leži u činjenici da je američki predsjednik postao sam svoj ministar vanjskih poslova uporabom 'Twitter diplomacije'. Nije tajna to da svjetski vođe i vlade pridaju veću pozornost predsjednikovom Twitter feedu nego novinskim konferencijama State Departmenta. Jednako tako, nemali je broj primjera u kojima je predsjednik otvoreno proturječio svom državnom tajniku oko bitnih pitanja, što dovodi u pitanje funkciju koju Rex Tillerson obnaša te njegov kredibilitet kao predsjednikovog izaslanika.

Paradoksalno, iako se čini da Trumpova uporaba twiplomacije označava kraj tradicionalnog diplomatskog protokola, neizbježan je dojam da način na koji se neki od stranih vođa ophode prema njemu ima obilježja vrlo stare diplomatske škole. Oni koji žele izvući materijalne i sigurnosne povlastice od američkog predsjednika posežu za pompoznim ceremonijama, vojnim paradama i laskanjem. Ovakva se strategija do sada pokazala univerzalno uspješnom – od Francuske preko Saudijske Arabije pa sve do Kine.

Ekonomskom batinom po svijetu

Jedna konzistentnost u pristupu predsjednika Trumpa vanjskoj politici njegovo je inzistiranje da se sva pitanja na ovom planu vezuju uz njihov ekonomski učinak te vjerovanje da se međunarodni sustav zasniva na principu relativnih dobitaka, gdje je dobitak jedne države neminovno gubitak za drugu. Takav kredo ne dopušta mogućnost da postoje pozitivne strane slobodne trgovine i u isto vrijeme u pitanje dovodi sve američke bilateralne i multilateralne odnose. Najbolji primjer ovakvog razmišljanja vidljiv je iz predsjednikove odluke da se razmotri ugovor o slobodnoj trgovini s Južnom Korejom, inače američkom vojnom saveznicom još iz ranih hladnoratovskih dana, i to baš u vrijeme nuklearnih pokusa koje provodi Sjeverna Koreja.

No ovo je područje unutar kojeg su vanjski sigurnosni čimbenici i takozvani 'globalisti' u administraciji bili donekle uspješni u ublažavanju predsjednikovih protekcionističkih impulsa nakon što je odlučio izaći iz TPP-a. Do sada su još uvijek neostvarene prijetnje o trgovinskom ratu s Kinom i izlasku iz NAFTA-e, iako svakog tjedna dolaze vijesti kako niti jedan od ta dva scenarija nije nezamisliv.

Zbogom američkoj mekoj moći

U konačnici, područje na kojem je predsjednik Trump do sada imao najveći utjecaj i to s izrazito negativnim predznakom je u sferi ideja i meke moći, jer teško da više itko može ozbiljno uzeti autoritet trenutne američke vlade u promicanju liberalnih demokratskih vrijednosti diljem svijeta. Naravno, SAD je i tijekom mandata predsjednika Obame bio opravdanom metom kritika što se tiče nepoštovanja ljudskih prava i individualnih sloboda. No ono što je drastično različito u ovoj administraciji jest spuštanje ljestvice koja se odnosi na poštovanje osnovnih vrijednosti što se nalaze u američkim konstitutivnim dokumentima.

Brojne rasističke izjave, imigracijska politika koja ciljano pogađa pojedine vjerske i etničke manjine, salva napada na medije, sudbenu i zakonodavnu vlast, kao i na brojne druge pojedince, grupe i organizacije, nezavidna su lista primjera koji diskvalificiraju Trumpovu Bijelu kuću od dijeljenja lekcija ostatku svijeta. Kada je prošlog mjeseca administracija objavila strategiju nacionalne sigurnosti u kojoj ističe posvećenost promicanju osnovnih ljudskih prava i sloboda, bilo je vrlo teško ne usporediti taj vrlo umiveni tekst s predsjednikovim izjavama i napisima na Twitteru te zaključiti da postoji značajan jaz između riječi i djela.

Neprekidnim potkopavanjem liberalnih demokratskih institucija i normi predsjednik Trump implicitno daje do znanja drugim svjetskim vođama s autoritarnim sklonostima da je takvo ponašanje prihvatljivo. Ono što još više zabrinjava jest činjenica da je nemali broj puta izričito podržao one koji promoviraju i vode se neliberalnim, pa čak i radikalnim ideologijama.

Naposljetku, uz ulazak u drugu godinu predsjedničkog mandata, valja imati na umu to da nije došlo gotovo ni do kakve promjene Trumpovih temeljnih uvjerenja i načina ponašanja otkada je stupio na vlast. Imajući to na umu, došlo je vrijeme da se umjesto obilježavanjima obljetnica vezanih uz predsjednički mandat Donalda Trumpa počnemo ozbiljnije baviti njegovim posljedicama. One nisu vezane ni uz kakav konkretan datum, ali su vrlo opipljive i mjerljive diljem svijeta.