Porez na imovinu je vjerojatno najstariji porez, a kod nas je zamišljen kao porez na nekretnine. Međutim, ta stalna naša potreba da promoviramo nominalnu pravednost koja se koristi kao paravan za pokrivanje proračunskih manjkova opće države, a koja se nikad nije postigla niti jednim poreznim sustavom niti je to moguće, dovest će nas do potpunog kolapsa. A najviše će biti pogođeni oni kojima je pravednost najpotrebnija
Dana 31. svibnja 2010. napisao sam na ovom portalu članak pod nazivom 'Zašto Hrvatska propada i zašto taj proces neće stati'. Sad bih mogao reći da je ovo drugi dio tog istog članka jer zaslužuje potpuno isti naslov. Čitatelje pozivam da pročitaju taj članak prije nego se prime čitanja ovog.
Što se događa s našom ekonomijom u svjetlu glavnih promjena u našem poreznom sustavu ove godine? U ožujku 2012. uveden je porez na dividendu po stopi od 12% koji je primanja investitora umanjio za cca 10%. Kako se vrijednost nekog poduzeća pojednostavljeno utvrđuje kao zbroj niza godišnjih dividendi koje to poduzeće može isplatiti, to znači da je porezom na dividendu, zaista samo jednim potezom pera, vrijednost tog poduzeća smanjena za 10%. Investitor koji je do kraja 2011. mogao svoje poduzeće prodati za 10 milijuna kuna, od ožujka ove godine moći ga prodati za ne više od 9 milijuna kuna. Ali to se ne odnosi samo na to poduzeće. Ako ta pretpostavka vrijedi za dotično poduzeće, onda mora vrijediti i za cijelo gospodarstvo. Iz toga se lako izvlači opći zaključak da je porezom na dividendu srozana vrijednost cijelog gospodarstva za 10%.
Pravac: Bugarska
Mogao bih se doduše složiti da bi bilo pravednije da investitori za koje se općenito pretpostavlja da su natprosječno bogati, plaćaju nesrazmjerno (progresivno) više poreza nego drugi građani. Ali kako investitore ne možemo vezati lancima za hrvatsko tlo, dogodilo se već i dogodit će se da će investitori i priznati da je možda pravednije da plaćaju više poreza, ali će na skupštini svog društva donijeti odluku da ugase svoje poduzeće u Hrvatskoj, a poslovanje prenesu, recimo, u neki manji grad u Bugarskoj gdje je dobit veća, porezi su niži, a nepravde veće. I što sad? Imat ćemo doduše povećani stupanj pravednosti (svi ćemo biti siromašniji), a nekoliko stotina radnika tog investitora koji je podigao jedra i otišao u Bugarsku (istinit slučaj) ostat će bez posla i plaće.
Što god mi s porezima učinili, ništa na povećanju društvene pravednosti nećemo postići, a to stoga što je bitka za opstanak u afričkoj savani mačji kašalj prema bitki za opstanak u otvorenoj ekonomiji. I tako će to biti sve dok se u svijetu ne postigne konsenzus o, primjerice, minimalnoj plaći. A čini mi se da tako što nije na vidiku.
Ako je točno ono što je rečeno o utjecaju poreza na dividendu na vrijednost cijelog gospodarstva, onda bi porez na nekretnine trebao imati isti učinak na vrijednost nekretnina. Cijena nekretnina će pasti, pa će tako pasti i vrijednost cijelog fonda nekretnina u Hrvatskoj. Naše nacionalno bogatstvo će se smanjiti.
Kaže se, nećemo oporezivati novac u bankama jer je on u funkciji. Čudno, a oporezivat će se nekretnine u najmu iako su očito i one u funkciji?! Zašto se ne oporezuju novac u banci ili dionice u vlasništvu? Zato što bi oni koji imaju novac u banci dali petama vjetra u roku od 24 sata od uvođenja tog poreza, a oni koji imaju dionice napravili bi to isto, ali samo u nešto dužem roku. A nekretnine su ukopane i njih nikamo ne možemo odnijeti. Idemo ih onda oporezivati, ti (vlasnici) nam za razliku od drugih ne mogu nekamo kidnuti.
Kad se uzme u obzir da je Ustavni sud već jednom presudio da je porez na nefunkcionalne nekretnine zadiranje u pravo vlasništva, dakle neustavan, da stanovi nisu samo hrpe cigle, već i dom u kojem su ljudi rasli i u kojem odrastaju njihova djeca, da su sve nekretnine, do jedne, izgrađene ili kupljene od dohodaka ili dobiti na koje je već plaćen porez, da će se tim porezom oporezivati zaliha robe kod banaka i građevinara što je vrlo kreativan potez, da je ulaganje u nekretnine i (zakonit) oblik štednje, da će se prihodi od tog poreza spiskati uglavnom na plaće kao što je spiskan i prihod od kriznog poreza, da se osnovica tog poreza ne može utvrditi poštujući pravila struke, da se ne zna tko bi bio porezni obveznik, da je nepoznato zašto se diskriminatorski oporezuje samo taj jedan oblik imovine, da se ne zna kakve će to distorzijske učinke imati na ekonomiju i društvo, da svaki dodatni porezni teret usporava ekonomske aktivnosti, da toliko nesuglasica i nemira taj porez unosi u društvo – čemu onda taj porez?
Mi ne možemo više povećavati porezne namete, mi se više ne možemo zaduživati kako bismo plaćali tekuće proračunske rashode. Kruta je istina da će neizbježnim rezanjem proračunskih rashoda stradati neke kategorije ljudi, da će mnogo obitelji biti materijalno uništeno, da će kriminal porasti i da će nepravde porasti. Zato je nužno da glavne političke stranke u Saboru, kao i one manje, postignu konsenzus oko bitnih aspekata fiskalne politike za idućih 20 godina, bez sitne trgovine i bez ucjena. To bi pokazalo da smo zrelo društvo, da nismo osuđeni na propast.
