Glumica Barbara Nola na kazališnim je daskama od 1992. godine, kad je debitirala u predstavi 'Velika magija' Eduarda De Filippa u režiji Paola Magellija u kazalištu Gavella, u kojem je odigrala skoro četrdeset uloga. Izvan matičnog kazališta glumila je i u nekoliko projekata u ITD-u, filmske uloge ostvarila je u filmovima Hrvoja Hribara, Snježane Tribuson i svog supruga Lukasa Nole, a okušala se i kao glumica u domaćim sapunicama. Prošle godine istaknula se ulogama u 'Mirisu lovine' Kazališta Moruzgva u režiji Franke Perković, a poseban gušt bio joj je zaigrati u 'Zločinu na kozjem otoku' redatelja Vinka Brešana u HNK-u Šibenik. Posljednjih mjeseci 48-godišnja glumica niže nove uloge, a jedna od njih ona je u kazališnoj adaptaciji nagrađenog teksta 'Srce veće od ruku' Elvisa Bošnjaka, u kojoj glumi ženu suočenu s bračnom kolotečinom željnu ljubavi.

Nakon dugo vremena nastupate u glavnoj ulozi. Tema je ljubavni četverokut i muško-ženski odnosi, redateljica je Tamara Damjanović, a u pitanju je i nova scena Gavelle. Zvuči li to kao osvježenje za vas na profesionalnom planu?

Pa mogli bismo to tako reći. Prvenstveno se nadam da će publika prepoznati Gavellinu novu Scenu 121. Uvijek mi je veliki gušt glumiti u intimnijoj atmosferi, kada je publika jako blizu. To me veseli i u ovoj predstavi. Ali i taj malo prljaviji stil koji koristimo, onaj koji nije umjetan, više filmski. Ima tu vrlo eksplozivnih scena, ali i onih nježnih, ljubavnih. Držali smo se teksta, ali ne doslovno, nešto smo improvizirali, nešto smo nadogradili vlastitim iskustvom ili pričama iz svoje okoline, a Tamara je na kraju sve uspjela uobličiti u vrlo zanimljivu cjelinu. Svi glumci bili su kreativno uključeni u projekt i to mi se svidjelo. S obzirom na to da sam nerealizirana spisateljica, volim intervenirati u tekst.

Pišete li?

Napisala sam nešto, ali nisam privela tekst kraju. Trebalo bi sjesti i raditi na tome. Započela sam ga prije pet godina.

Jeste li dali nekom da pročita napisano?

Jesam, sinu Jakovu, jedino me pred njim nije bilo sram. Bio je jako zadovoljan. Vjerujem mu jer Jakov odlično piše. Puno i čita - pročitao bi sve scenarije i knjige koje sam donosila kući - tako da imam puno povjerenja u njegovu kritiku.

I kakve vas teme dotiču?

Riječ je o ženskom scenariju koji ću, nadam se, jednog dana uspjeti dovršiti. Zbog silnih obaveza, predstava, zasad baš i nemam vremena za pisanje.

Prošla godina za vas je bila posebna kad je kazalište u pitanju. Imali ste četiri premijere u pet mjeseci. Našalili ste se da ćete oboriti i rekord prezaposlenog kolege Gorana Bogdana.

Da, bilo je intenzivno. Radila sam 'Zločin na kozjem otoku' u HNK-u Šibenik, pa 'Miris lovine' u Kazalištu Moruzgva, zatim 'Malenu' i 'Umišljenog bolesnika' u svom matičnom kazalištu Gavelli. A što se tiče Bogdana, imaš osjećaj kao da su tri osobe u pitanju, a ne jedna, koliko radi. No da se vratimo na moju novu ulogu i 'Srce veće od ruku' - mislim da u tom komadu ima za svakog ponešto. Ima tu ljubavi, preljuba, bračnih problema, tjeskobe, lijepih trenutaka… hoću reći, mnogi će se prepoznati u toj priči.

Govoreći o ljubavi u današnjem društvu i vremenu u kojem živimo, ljudi kao da sve manje vremena imaju za ljubav, većina se više bavi preživljavanjem, a manje vlastitim emocijama. Mani Gotovac stalno upozorava na to da je ljubav danas najugroženija pojava. Kako vi gledate na to?

Oni sredovječni misle da danas malo tko vodi ljubav i opterećuje se ljubavlju, ali mladi, još nepritisnuti teretom života, danas itekako intenzivno proživljavaju tu ljubav. Vidim to po svojoj djeci, njihovim prijateljima, svojim prijateljima… tu je uvijek živo, zaljubljuju se, vole, pate. Naša sredina je temperamentna, strastvena... ima u njoj te iskre života. Razmišljam na taj način da ne mislim kako je ovaj svijet lošije mjesto nego što je nekoć bio. Nisam od onih koji idealiziraju minula vremena. Zar se tada žene nisu idealizirale samo kroz privrženost domu i obitelji? U ovom dijelu svijeta, kad su žene u pitanju, puno nam je bolje nego što nam je bilo prije sto godina.

Neki se pak trude da nas tamo vrate novim zakonom o pobačaju.

E, to je tek posebna tema. Stvar je u tome da su ljudi neka prava velikim trudom stečena u povijesti uzeli zdravo za gotovo. Za prava žena trebamo se konstantno boriti, da idemo naprijed, a ne u rikverc.

Kad su u pitanju ljepše teme, onda ne bismo trebali izostaviti vašu suradnju sa suprugom Lukasom Nolom nakon punih deset godina. Riječ je o novoj špijunskoj miniseriji 'Čuvar dvorca', za koju on potpisuje režiju i scenarij, a u projekt je bio uključen i sin Jakov kao asistent režije. Kakav je bio osjećaj snimati uz članove obitelji?

Ispadne kao da nikad nismo ni prestali raditi. Imam manju ulogu, ali zanimljivu zbog preokreta pri kraju serije.  Glavni su u ovoj priči stari udbaši koje glume Ivo Gregurević i Vinko Kraljević. Lukas je pisao scenarij skoro deset godina. Napeta je to priča, zanimljiv krimić, a ima i mladih junaka koje glume odlični mladi glumci. Snimali smo na divnim lokacijama koje su tražene mjesecima, u Kumrovcu te u starim vilama na Pantovčaku.  Radili smo u petoj brzini, kao da snimamo sapunice, no materijal je odličan. Serija je donedavno bila u montaži i ne znam kad će se emitirati. Drago mi je da je u pitanju serija, jer danas se u svijetu rade kvalitetnije serije nego filmovi. Čini mi se da su i gledatelji željni takvih zahtjevnijih i kvalitetnijih projekata.

U skoroj budućnosti smiješi li vam se neka zanimljiva suradnja?

Da, ona s Paolom Magellijem, meni jednim od najdražih redatelja. Postavlja u Gavelli jedan francuski tekst; vraća se nakon sto godina. Ma, ova godina za mene je godina divnih režisera koje sam imala prilike upoznati: Vuka Torbicu, s kojim sam radila 'Priče iz Bečke šume', i sada Tamaru Damjanović, koja režira 'Srce veće od ruku', jer nemam riječi kojima bih ih nahvalila. Tamara je toliko bistra, spretna, talentirana, sve vidi, sve zna, ima taj neki prirodni autoritet, vješta je u svom poslu i kontaktu s glumcima. Kad sve zbrojim, ovo je za mene godina fantastičnih projekata i divnih suradnika.

Ove godine obilježavate i svojih 25 godina u Gavelli.

Nisam išla za tim, ali imate pravo: 1992. igrala sam prvu predstavu. Moram to napomenuti Borisu Svrtanu. (smijeh)

Kad se osvrnete, jeste li zadovoljni ulogama koje ste dobivali u kazalištu?

Da sam glumila samo u Gavelli, teško da bih danas mogla biti zadovoljna. Naime, imala sam jako teških perioda - kad sam rodila djecu, nije bilo posla. Jedno vrijeme sam bila na distanci, ignorirana u podjelama. S druge strane, u Gavelli sam doživjela i svoje najljepše umjetničke trenutke te obožavam naš divan i talentiran ansambl u kojemu je puno mojih prijatelja, s kojima volim glumiti i od kojih sam puno naučila. U vremenima u kojima nisam previše radila u matičnom kazalištu našla sam drugi izlaz i radila neke divne projekte u ITD-u, Moruzgvi, snimala sam i sapunice, a mislila sam da nikad neću. Morala sam nešto raditi, poludjela bih. Kad su u pitanju film i televizija, puno sam bila sigurnija nego u kazalištu u svom nastupu. Sapunice su mi donijele i popularnost kod publike, a nije da mi to nije godilo. Lijepo je čuti kad se nekom sviđa ono što radiš, to ti daje neku vrstu samopouzdanja. Bar meni. Nisam osoba koja se pravi da je izvan situacije.

Kad ste imali najmanje samopouzdanja u karijeri?

Imala sam grozne krize dvadesetih i početkom tridesetih. Sad sam puno bolje po tom pitanju. Nisam toliko kritična prema sebi i podsvijest mi manje radi i manje me muči.

Čini se kako trebate puno posla i puno ljudi oko sebe da biste bili zadovoljni?

To je istina, volim kad se nešto zbiva. Takva sam.

Odrasli ste u zanimljivoj obitelji. Malo tko zna da je vaš djed Mate Ujević, prvi hrvatski enciklopedist koji je imao sedmero djece, a jedno od njih je i vaša majka.

Dida Mate je umro godinu dana prije nego sam se ja rodila, no o njemu se uvijek govorilo u našoj obitelji tako da je njegov lik stalno bio prisutan kroz priče. Baka Marija, koja me u djetinjstvu često čuvala, pričala je o djedu. Bila je predivna, duhovna osoba, ljude je doticala ljepotom i dobrotom. I danas često mislim na nju. U teškim trenucima sjetim se njezinih riječi, ohrabrenja. Ostavila je dubok trag u meni. A djed je bio važna osoba u društvu i obitelji. Svi su na njegov rad bili jako ponosni. Nedavno sam pročitala da je predložio Stepincu da se falsificira pismo pape Pija XII Paveliću, u kojem će 'papa' od njega tražiti da prekine s bezočnim pokoljima. Stepinac je pristao i tako je spašeno nekoliko stotina života. Ako je to istina, još sam više ponosna na djeda. Znala sam da je posmrtno proglašen pravednikom među narodima u Memorijalnom muzeju Yad Vashem u Izraelu, ali za ovu epizodu sa Stepincem tek sam nedavno doznala.

Kakva danas vlada atmosfera za obiteljskim stolom Lukasovih, s obzirom na to da ste skoro svi u filmskom svijetu?

Stalna je rasprava o umjetnosti i filmu. Fanatični smo po tom pitanju. Djecu smo od malih nogu toliko maltretirali tim temama da nije čudo što danas polemiziramo samo o tome. I naši prijatelji, koji nam dolaze u posjet, u istom su poslu, tako da je iz tog začaranog kruga teško izaći. Stalno se nešto događa. Posljednje o čemu se raspravljalo i što nas je jako pogodilo je priča s HAVC-om. Lukas je tu puno diskretniji pa se grize iznutra, ali ja sam se pošteno naljutila. Imala sam tolike napade bijesa. Bila sam i u kinu Europa na okupljanju inicijative Puk'o nam je film. Nažalost, nisam mogla ostati do kraja jer sam taj dan s kćeri putovala u Rim. Otkad sam u ovom poslu, pažljivo pratim što se događa u kazalištu i na filmu, možda puno intenzivnije nego drugi jer su Lukas i naši prijatelji u tome. Sjećam se dana kad se gradio taj sustav HAVC-a, kad su se prevodili danski zakoni; deset godina je trebalo da se dobiju odlični rezultati i dobiveni su. A nitko nije vjerovao da će uspjeh biti toliki, da će hrvatski film biti plasiran i viđen u svijetu. Napadaju se pošteni ljudi, diže se hajka i nisam mislila da ću to ikad doživjeti. Sve za što se tereti HAVC je apsolutna izmišljotina i uništili su nešto što je apsolutno bilo dobro te što se uvelike promijenilo nabolje u hrvatskoj kulturi. 

Mogu li si supružnici Nola kao dvoje filmskih radnika danas priuštiti ugodan život?

Puno je lakše zadnjih osam godina, otkad imamo dvije redovne plaće, to je neka sigurnost koju prije nismo imali. Nismo mogli stvoriti nekretnine, osigurati si neki luksuz, daleko od toga. Honorari dođu, odu, potroše se naprijed, unazad. Znalo je biti jako teško, toliko da smo morali posuđivati novac za svakodnevan život. No bude i dobrih perioda, što zna potrajati i po nekoliko godina. Neću se žaliti jer mnogi ljudi žive u ovoj zemlji puno, puno teže od nas. Treba biti zahvalan na onome što imaš jer uvijek može biti gore. Uglavnom, nama je danas bolje nego u mladosti. A i u mom poslu barem imaš puno veselih i uzbudljivih trenutaka u duhovnom smislu, a to mi je ipak važnije od novca.

Tko je od redatelja s kojima ste surađivali najviše utjecao na vas?

Uz mog supruga, sigurno Paolo Magelli, vrlo snažna figura. Jako me puno naučio i odredio je moj stil. Prevrnuo me naglavačke, gurnuo preko svih granica, do vlastitih krajnosti i naučio me da ne razmišljam uvijek racionalno, što mi je bilo itekako potrebno. Svim svojim metodama i pritiskom učio me ovom poslu da ga radim najbolje što mogu. Uz njega sam naučila potisnuti svoju sramežljivost na sceni, otvoriti se publici, ne razmišljati unaprijed. Bilo je i ludih trenutaka u našoj suradnji, jednom mi je čak opalio šamar da me pokrene i oslobodi treme, no nisam ni ja njemu ostala dužna. Mediteranci smo, to je naš način komuniciranja, malo se deremo jedno na drugo, a poslije smo u velikoj ljubavi, tepamo si. Meni to paše, takav način suradnje me uvijek oslobodi i budem odlična na sceni.

Kako gledate na položaj hrvatskih glumica danas? Kolege glumci umiju se nametnuti u mnogim međunarodnim projektima, glumice malo teže.

U Hrvatskoj za glumicu nema filmske karijere. Bude po nekoliko godina, ali nema tu neke konstante. Za filmsku karijeru glumica bi trebala svake godine snimiti jedan film, a toga nema kod nas. To ne postoji i teško se s tim pomiriti, što nadoknađujemo kazalištem i televizijom.

No evo, ove godine filmski veterani u devetom desetljeću opet su u akciji - Antun Vrdoljak i Veljko Bulajić trenutno snimaju punom parom.

I to mi je drago. Čula sam nedavno da je Bulajićev scenarij odličan. Sretna sam zbog Veljka, radila sam s njim i znam koliko je odličan redatelj. Osim toga, on je veliki producent i ničega na snimanju ne nedostaje. Pazi se na detalje, kostimi budu raskošni, scenografija odlična. Volim tu njegovu vitalnost i snagu. Kad se razbolio, mnogi su mislili da je to njegov kraj, da neće uspjeti snimiti film, ali znala sam da hoće. Znam koliko je uporan i snažan. To mi se sviđa i kod mog muža - kad nešto odluči, nema te sile koja će ga spriječiti ili razuvjeriti. Takav je i Veljko, sposoban savladati sve prepreke zahvaljujući tom pozitivnom fanatizmu koji nosi u sebi. Naša suradnja ostala mi je u najljepšem sjećanju. Direktan je Veljko. Kad nešto dobro napraviš, viče 'bravo', kad ne – 'ne valja'! 

Koga biste vi od naših umjetnika nagradili s 'bravo' protekle godine?

Matu Matišića. Njegova sam najveća obožavateljica i nekoliko puta me u životu protresao svojim dramama, a ovaj posljednji put s 'Ljudima od voska' - to je bilo veličanstveno. Mislim da je itekako bitno to što se taj kazališni komad dogodio na našoj sceni. Neki se danas bave tračevima kad je ta predstava u pitanju, pa ono najvažnije o čemu ona govori nije bilo u fokusu javnosti – a to su djeca, ljudi koji su se osjećali ostavljeno, ljubav koja iscjeljuje, ratovi, oprost. Toliko sam smijala i plakala da bih mogla cijeli dan govoriti o tom tekstu. Veličanstven pisac i divan čovjek, duhovit i plemenit. Baš bih voljela glumiti u nekom Matišićevu komadu. Svašta bih ja voljela, posebno Krležu raditi. Ostarjet ću i više ga neću ni moći raditi. Godinama priželjkujem ulogu u nekoj od njegovih drama i nikako da dođe. Volim ga, razumijem tu bjesomučnost i točno znam kako bih to trebala raditi, ali nije se, nažalost, dogodilo. No za utjehu, i ja imam priču o susretu s Krležom. (smijeh)

Pa da je čujemo.

Znate, kako je to u kazališnom svijetu, od ove starije generacije svi imaju priču ili anegdotu o susretu s Krležom. Kad sam bila dijete i studentica, nama je to bilo smiješno, ismijavali smo te govore profesora i starijih kolega: 'I znate, onda je meni Krleža to rekao…' Ali jednog mi je dana sinulo da i ja imam zanimljivu uspomenu na njega. Naime, dok sam bila dijete, često me čuvala baka Marija Ujević, a njezin ogroman stan u Vlaškoj uvijek je bio pun glasne djece, njezinih unuka. Bilo nam je dopušteno puno toga, bili smo mala vesela i obijesna derišta; vladala je sloboda u tom stanu kao u malo kojem tadašnjem kućanstvu. Imala sam tri ili četiri godine kad je najavljeno da će netko važan doći posjetiti baku. Tko? Krleža, jer je surađivao s mojim djedom Matom. Bile su to velike pripreme za taj posjet - dijete si i ništa ti nije jasno, ali vidiš da se događa nešto. Kad je došao taj dan, Krleža je bio već star i teško se kretao pa je baka pazila na svaki detalj, sve je moralo biti pod kontrolom, a posebno mi djeca, glasna i zaigrana. Smjestili su nas u veliku sobu uz naredbu da budemo mirni i ne izlazimo. Kako mi do tada nitko u tom stanu nije ništa branio, bila sam jako bijesna zbog situacije u kojoj sam se zatekla. Vrag mi nije dao mira pa sam odlučila protestirati, otvorila vrata i vidjela Krležu. Pamtim njegovu veliku figuru kako se gega preko sobe. Baš mi je žao što mi nisu dali da se upoznam s njim. Eto, neki su glumili Krležu, neki su ga upoznali, a ja sam zbog njega bila - zatvorena!