Monografijom 'Dalibor Martinis - dizajner pri radu 1970. - 1990.', predstavljenom u četvrtak navečer u Oris - Kući arhitekture, obuhvaćen je Martinisov plakatni opus u kontinuitetu od dva desetljeća kronološkim redoslijedom, a tim događajem počela je Plan D konferencija na kojoj će do 2. ožujka u središtu biti dizajn.
Grafički dizajn tek je jedan dio bogata opusa svjetski priznatog umjetnika Dalibora Martinis koji je u monografiji obradio autorski dvojac - dizajneri Marko Golub i Dejan Kršić, a nedavno ju je u hrvatsko-engleskom izdanju objavilo Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD).
Na 130 stranica autori su obradili dvadesetogodišnje razdoblje u kojemu je Martinis kontinuirano djelovao i kao dizajner a rezultat toga djelovanja je impresivni opus plakata, vezan uz filmsku industriju i likovne umjetnosti, televiziju, časopise, publikacije i zaštitne znakove.
Aktiviranje sadržaja u središtu je Martinisova dizajna, istaknuo je dizajner, pisac i likovni kritičar Boris Greiner. Podsjetio je da je naslov knjige parafraza Martinisova djela 'Umjetnik pri radu' iz 1978. Komentirajući Martinisov opus rekao je 'kako je Martinisu zapravo sve bilo na neki način servirano, a gotovo i zadano'.
U vezi te Greinerove konstatacije, Kršić je podsjetio kako svjetski poznati dizajner Mirko Ilić često zna reći - 'kako mi se posrećilo', te postavio pitanje - zašto se sreća uvijek događa talentiranima.
vezane vijesti
Golub se pak prisjetio Martinisova projekta za tadašnji RTZ (Radio-televizija Zagreb) na kojem je radio sa Sanjom Iveković i reakcije poznatoga hrvatskoga dizajnera Borisa Ljubičića koji se, u jednom javnom razgovoru povodom izložbe Sanje Iveković, sam uključio komentarom iz publike 'kako im je oduvijek zavidio na poslu koji su tada obavili'.
Kako je objasnio Martinis, telopi su zapravo vizuali koji su se morali pojavljivati na ekranu u vrijeme kada je bila pauza u emitiranju do koje je dolazilo zbog načina funkcioniranja jugoslavenske mreže koju je činilo više studija: Zagreb, Beograd, Skoplje, Ljubljana. Ti su se studiji izmjenjivali u emitiranju emisija pa je dolazilo do praznina od nekoliko minuta koje su se popunjavale raznim telopima, a u našem radu, istaknuo je Martinis, nismo naišli na cenzuru.
Martinis je posvjedočio da se, po završetku Akademije likovnih umjetnosti, počeo baviti dizajnom iz ekonomske nužde, ali da u toj djelatnosti, bliskoj umjetničkoj, zapravo nije prestao raditi umjetnost. Rekao je kako je razlog te slobode u pristupu dizajnerskom radu ležao u činjenici da dizajn nije vidio kao cjeloživotni poziv što, primjetio je, današnjim dizajnerima nije uvijek moguće.
Vezano za pitanje iz publike, kakva je bila recepcija poruka njegovih dizajnerskih djela koje su bile i politički provokativne i je li postojala cenzura, Martinis je rekao da je problem postojao jedino s filmskim plakatima koji su, primjetio je, bili skuplji jer su se tiskali u većem broju od uobičajenih stotinu do 130 za izložbe i festivale.
'Problemi su bili u sitnim detaljima, kao što je primjerice slovo 'U' na plakatu za film 'U raljama života' Rajka Grlića', podsjetio je Martinis. Kada je pak riječ o plakatima rekao je da nikada nije bio cenzuriran, ali da Zagrebačka škola crtanoga filma, koja je naručila plakat za izložbu 'Animacija' koja se 1974. održala u Galeriji suvremene umjetnosti, 'nije prihvatila prvu verziju scene seksa, ali drugu ipak jesu koja mi čak i draža zbog ideje da se 'greškom' otisnu dvije boje u pomaku čime se dobiva stvarni dojam animacije, a prisutna je i ideja seksa, ali ovaj put konjskoga, a ne ljudskoga'.
Posebno se osvrnuo na tadašnju Galeriju suvremene umjetnosti na zagrebačkome Gornjem gradu za koju je radio mnoge plakate. Iako je ta galerija bila mala - jedan veći građanski stan po važnosti je, smatra Martinis, bila na europskoj razini jer je tadašnji ravnatelj Boris Beck, iako visoko politički pozicioniran, omogućio punu slobodu i komunikaciju sa zapadnom umjetnošću.
