Hrvatski slikar Đuro Seder (1927. - 2022.) diplomirao je 1952. kod Antuna Mezdjića, a specijalku je završio 1953. kod Marina Tartaglie na Akademiji likovnih umjetnosti, na kojoj je predavao od 1981. do 1998. Bio je profesor emeritus i redovit član HAZU-a od 2000. te dobitnik Nagrade 'Vladimir Nazor' za životno djelo 2001. Bio je član grupe Gorgona (1959. - 1966.). Isprva je slikao monokromne slike gusta namaza bliske apstraktnom ekspresionizmu, a nakon 1976. priklonio se ekspresionističkoj gesti i kromatici s naznakama figurativnosti, čime se ubraja u začetnike nove slike u hrvatskoj umjetnosti. Otvoren kolorit, gust namaz i ekspresivna figuralnost glavne su odlike njegova slikarstva. Stvorio je i niz djela biblijske tematike u bosanskohercegovačkim crkvama i samostanima.

Nevenka Šarčević stekla je uvid u Sederov opus puno ranije, no u pripremi za ovu izložbu upoznala je i bogatu zbirku njegovih djela u vlasništvu Nediljka Paića, što je potaknulo, kako ističe u razgovoru za tportal, razne kustoske mogućnosti.

'S obzirom na prostor i uskrsni tematski kontekst Galerije Filakovac, na kraju sam odlučila staviti težište na neka važna djela u tehnici ulja na platnu i uspostaviti korelacije s crtežima, pripremnim studijama koje je Đuro Seder rjeđe izlagao. Tako sam i naslovom izložbe 'Stablo i čovjek pod suncem' željela uputiti ne samo na karakterističnu motiviku slika, nego i na imaginarni, misaoni, pa onda i simbolički Sederov svijet', izjavila je Šarčević za tportal.

Riječ je, dodaje, o nekim od kapitalnih djela iz njegova stvaralaštva, to su primjerice 'Crno sunce' i 'Tri figure' iz devedesetih ili pak slike iz tematskog niza 'Postanak' 2008. s temom Krista, Joba, rata, dvoje i dr., a na kojima prepoznajemo neke od važnih odlika Sederova slikanja predmetnog svijeta, kao što su karakterističan široki potez slobodne linije, snažna gesta i materija boje.

Autentičan u svojim razlikama i različitostima

Iako je Seder velika figura hrvatske i europske likovnosti, često se, dodaje, i u javnosti i u struci njegov opus promatrao selektivno, ističući samo jednu od faza - gorgonašku ili kasniju, u kojoj je slikao i teme inspirirane kršćanskim sadržajima.

'Postoje različiti afiniteti koje treba uzeti u obzir, ali i katkad se nekim autorima ne daje prilika da budu autentični i u svojim razlikama. I upravo je to dobro tumačio Seder - svoje razlike izbora koje nije glumio i do kojih nije hinjeno došao, a takoreći najradikalnije faze o nemogućnosti i mogućnosti slike elaborirao je u često citirana dva teksta, objavljena u Životu umjetnosti i katalogu njegove izložbe. Iako se ostvarivao u različitim žanrovima, od mrtvih priroda, pejzaža, intimističkih prikaza i drugih, smatram da je Đuro Seder jedan od slikara koji je u slikarstvo kršćanske tematike, kako u narudžbama, tako i kada je slikao kršćanske teme za sebe jer ih je dubinski proživljavao, donio nesvakidašnju svježinu i originalnost', rekla je Šarčević.

Čak je osamdesetih, tako progresivan, postao omiljen u Crkvi

Nevjerojatno je, dodaje, gledajući današnji crkveni kontekst, to da je u svojoj progresivnosti, neopisnosti, osamdesetih uspio postati omiljen u Crkvi, koja sve više gomila kič, kako u katoličkim medijima, tako i u crkvenim prostorima.

'Primjerice u radovima isusovca Rupnika, koji je prošle godine dovršio svoje dekoracije crkve u Mostaru radeći neometano sve dok zbog optužbi za zlostavljanje nije potpuno zaustavljen da sa svojom radionicom stvara brojne mozaike s prepoznatljivim stiliziranim, no neprirodnim likovima, nastalim tobože po uzoru na tradiciju istočnjaka, kao i gotovo sveprisutne našminkane svece koji djeluju poput lutaka i mogu se nabaviti na sajmovima', ističe Šarčević.

Sederove slike pak upućuju, kaže, na biblijsku stvarnost, onu koja ga je toliko intimno okupirala.

'Iskreno ga je zanimao svijet Biblije, kao i učenja mistika, primjerice u pravoslavlju, teologija drugih konfesija, religija i kultura. Njegovo su djelo osobito cijenili i afirmirali u tom kontekstu fratri Bosne Srebrene, koji su bili među njegovim najvažnijim naručiteljima. Pri tome ne tvrdim da su sva njegova djela na jednak način istaknuta u sakralnom kontekstu, ali itekako pokazuju likovnu pismenost, a katkad su namjerno ilustrativnija da bi bila bliža puku', objašnjava.

'Tražio je duhovnu komponentnu, komunikaciju s drugim sferama postojanja'

No kad je slikao za sebe, onda, kaže, nije bio doslovan, nego je nastojao biti krajnje slobodan. 'U samom činu slikanja tražio je duhovnu komponentu, komunikaciju s drugim sferama postojanja', ističe.

Likovna je kritika dosad itekako identificirala kvalitativne dosege Sederova djela, a kako se razvijao kao slikar, objašnjava Šarčević, možemo razumjeti ako sagledamo ukupnost njegova rada i imamo na umu čak i djela koja nisu nastala za izlaganje, poput crteža koji omogućuju shvaćanje specifičnih osobina njegova izraza.

'Formalno se razvijao u okrilju Akademije likovnih umjetnosti. Često je isticao da mu je Antun Mezdjić bio iznimno važan u upućivanju na gradnju slike od pojedinosti, kao i na Cézanneov način slikanja. No možda je još više od njega naučio kako se odnositi prema studentima slikarstva jer je znao istaknuti taj pedagoški aspekt. S druge strane, tu je i naš znameniti slikar Marino Tartaglia, koji je isticao važnost sagledavanja cjeline na slici', dodaje.

Seder nije samo reflektirao svijet u kojem živi, nego i slikarstvo koje ga je impresioniralo, ali ne kopirajući druge, nego tražeći svoj način slikanja, ističe.

'Tako je nakon jednog Venecijanskog bijenala, na kojem je vidio djela Jacksona Pollocka, slikao pod utjecajem njegovih drippinga. Vrlo mi je inspirativno promatrati kako se od ranih faza mogu uočiti neki kontinuiteti, pa je primjerice čak i u tamnoj fazi, dakle na crnim slikama, tražio vibraciju svjetla i kroz harmoniju obojenih ploha na slici. Upravo neki njegovi kontinuiteti i stvaralačka zagledanost u tradiciju upućuju me na dosljednost i autentičnost koja je općenito rijetka. Neki slikari danas možda samo izvanjski žele biti autentični jer puno rade na svojoj reklami u javnosti, ali često nemaju kvalitetnog obrazovanja ili nemaju duhovne podloge, radne čestitosti. Vjerojatno iz poremećenog odnosa prema etičnosti nastaje toliki kič kod naših 'glasovitih' umjetnika, a dopadljivost kiča se i sve više prezentira u medijskom prostoru za kulturu, pa je široj javnosti nerijetko teško prepoznati što kič nije, a što jest', navodi Šarčević.

Revolucionarna 'Posljednja večera' u Sarajevu - Isusu prilaze žene, djeca, ljudi iz naroda

Vrijedna Sederova zbirka nalazi se u franjevačkom samostanu u Šćitu u Rami. Trebala je biti predstavljena u muzeju - galeriji, projektu Zlatka Ugljena, uz Ramsko jezero, ali nije izvedena jer ne postoji interes za to. Sederova djela nalaze se tako diljem BiH: u samostanu svetog Ante na Bistriku, samostanu svetog Pavla na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Dubravama kod Brčkog, samostanu svetog Marka na Plehanu kod Dervente, svete Katarine u Kreševu, u Petrićevcu u Banjoj Luci. Seder je osamdesetih godina bio najangažiraniji slikar unutar Bosne Srebrene, a stvarao je u čak 19 sakralnih prostora. Zanimljivo je, objašnjava, da je desetak godina nakon velikog Ive Dulčića radio u franjevačkoj crkvi svetog Ante na Bistriku u Sarajevu 1982., kada je realizirao prilično nekonvencionalan veliki zidni (keim) oslik na temu Kristove gozbe u svetištu, i to ispod Dulčićeva vitraja, a on je u toj crkvi stvarao krajem šezdesetih. Ono što je nesvakidašnje, ali i inovativno u ovom prizoru jest to što uz apostole stolu Posljednje večere pristupaju ljudi iz naroda, stariji i mlađi, žene i djeca, čime se aludira na simboliku Isusova poziva svim ljudima na sudjelovanje u gozbi, odnosno na euharistijski sakrament. S tim u vezi, ovu crkvu zna se nazivati i 'crkvom svih Sarajlija' jer se u nju dolaze moliti i pripadnici pravoslavne konfesije i muslimanske religije.

'Stvarao je zidne oslike u brojnim crkvama: u Rami, Gračacu, Orašcu, Kreševu, na Plehanu, Put križa, u Rami (Orašac, Podbor, Gračac), Kreševu, Koraću. Vitraje u crkvama u Drijenči, Rami, Uskoplju… Govorio mi je da je volio raditi vitraje u franjevačkim crkvama u Bosni i da je to otvorilo nove mogućnosti za njegovo slikarstvo. Tijekom rata nekolicina djela u BiH je nažalost uništena. Primjerice u crkvi u Petrićevcu, gdje je radio i Mile Blažević, kojeg je Seder iznimno cijenio i volio, njihova djela našla su se zajedno. Nestala su i djela u Koraću, u Svilaju. Volio je Seder odlaziti u Bosnu i pričao mi je o susretima s ljudima, primjerice kako su mu dok je radio u crkvi na Orašcu u Rami svaki dan drugi kuhali. Volio je tamo jesti pitu. Bio mu je zanimljiv način odijevanja ljudi, sviđala mu se njihova neposrednost i gostoljubivost, isto tako krajevi kojima je prolazio. Volio je u Bosni doživjeti život razlika religija i naroda, a opet svjestan da se i to mijenja. Djela mu se nalaze i u Jarkovoj zbirci u Čapljini, u požeškoj katedrali i tamošnjem Dijecezanskom muzeju, no i u Zagrebu, u crkvi Gospe Lurdske u Vrbanićevoj, u franjevačkom samostanu i crkvi u Sopnici', kaže Šarčević.

'Zvali su ga Alter Wilde'

Seder je govorio, dodaje, da treba biti svoj, a tome je i sam istinski težio.

'Premda je protokonceptualna grupa Gorgona, koja se sastajala od 1959. do 1966. godine, bila sastavljena od iznimnih individualaca (s Josipom Vaništom, Marijanom Jevšovarom, Ivanom Kožarićem, Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, Julijem Kniferom, Miljenkom Horvatom, Matkom Meštrovićem), Seder se među njima izdvaja jer je najviše potvrdio vjernost slici', ističe Šarčević i podsjeća da je kritičar Vinko Srhoj svojedobno dobro ustvrdio da on u tim fazama nije dovodio u pitanje regularnost slikarske površine.

'Iako je u manjini, postoji i mišljenje da je prerano došao do tradicije. Međutim on se našao u tradiciji koja ga nije sputavala da gleda isključivo unatrag i da je iskrivljuje, nego ga je oslobodila da živi u svom vremenu. Anegdotalno je to da je anticipirao ekspresionizam u svojim zrelim godinama, u trenutku u kojem se ovaj izraz pojavljuje kod mladih provokativnih njemačkih slikara, pa su ga kasnije nazivali Alter Wilde, umjesto Neue Wilde. Ipak, riječ je o slikaru koji je doista volio biti mlad u slici, možda je zato i volio toliko pratiti što rade mladi umjetnici. No više od svega imao je svježinu nepatvorenog, upravo dječjeg pogleda koju prepoznajemo kako na njegovim crtežima punih igrivosti, slobodnog poteza i fascinantnih odnosa boja, zatim domišljatog tretiranja planova i fizionomije, tako i na slikama koje nas privlače svojim vibrantnim površinama nataložene materije boje', ističe.

Na slikama se, kaže, nije zamarao detaljima, nastojao je izraziti elementarno i nije se bojao djeteta u sebi.

'Imao je razvijenu maštu pa ga i nije zanimao konkretan svijet, niti individualne fizionomije, već tipovi figura koje je crtao osnovnim potezima. U svojim slikama umio je prenijeti emociju, stanja figura kroz likove izražajnih očiju, koji su u sebi imali nešto lapidarno, arhajsko i primordijalno, kako u zapitanosti i strahu, tako i u radosti i čežnji za blizinom, susretom s tajnom kršćanstva', tvrdi.

U hrvatskoj kulturi i povijesti umjetnosti Seder ima istaknuto mjesto, smatra Šarčević, pa čak i u književnosti, u kojoj se istaknuo poezijom šezdesetih i sedamdesetih pišući za književne časopise Razlog, Republika, Kolo, Forum, odnosno zbirkom pjesama 'Otac iz lonca' objavljenoj 1978. godine.

'Najdominantnije mjesto izborilo je njegovo slikarsko djelo u kojemu se reflektiraju neke od važnih likovnih pojava od kraja 1950-ih godina naovamo, kojima je on dao vrijedan doprinos u kontekstu pollockovskog apstraktnog ekspresionizma, enformela i Gorgone, geometrijske apstrakcije, upliva stvarnosti i fantazije te napose anticipatorskog slikarstva oslobođene geste jer je među prvima na našem prostoru slikao, premda različito, ipak u duhu europske ponovne pojave ekspresionizma', dodaje.

'Njegovo je djelo tijekom života bilo itekako zapaženo kroz izložbe, novinske osvrte i monografske preglede, tumačeno u tekstovima brojnih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, a inspiriralo je teologe, pisce i publiciste. Pitanje je kako ćemo ga nadalje tretirati, hoće li biti gotovo zaboravljen kao neki naši velikani, poput Ferdinanda Kulmera ili Raoula Goldonija (potonjem je doduše nedavno izašla monografija). A u trenutku u kojem je i nekolicina muzeja zatvorena pa se djela ne mogu izlagati u nekim važnim institucijama. Povjesničara umjetnosti ima puno, no čini se da uvijek ima više zbirki i neobrađenih opusa umjetnika. I to, naravno, ne samo iz našeg vremena. Nadajmo se da će se to mijenjati i da Sederovo djelo neće biti zaboravljeno za istraživače', ističe.

Šarčević se s njime godinama susretala i družila na izložbama, predstavljanjima knjiga, a najviše u njegovu ateljeu, zbog toga i kaže da je najvažnije što se od njega može naučiti jest to da vrijedi raditi, biti ustrajan, ne bojati se i pomučiti se.

'Nije se libio priznati da mu treba dosta da naslika sliku'

'Nije se libio priznati da mu treba dosta rada da naslika sliku. Podržavao je kvalitetna djela i projekte. Nastojao je imati distancu kada bi govorio o stvarima, pojavama, ljudima, nije osuđivao i napadao, niti je podcjenjivao druge umjetničke metode izričaja, a napose nije govorio o onome u što nije bio upućen - što je danas nažalost prečest slučaj među raznim profilima struka. Konačno, može se biti i ozbiljan i čuvati dijete u sebi', dodaje.

Ponajviše mu je bilo do njegova posla, do slike kojoj je svojim primjerom posvećenosti našoj sredini davao pravo značenje.

'To što je imao atelje na Akademiji likovnih umjetnosti puno je značilo generacijama mladih slikara i slikarica, no on im je i duhom itekako pripadao. Isto tako, Seder je bio odmjeren i racionalan, nije imao nepromišljene izlete u javnost, pa su anegdotalno neki za njega manje specifični radovi tek naknadno predstavljeni, primjerice kad je sa Zdenkom Rusom pripremio izložbu naziva 'Hoće li nam oprostiti što smo ih prešutjeli?'. Tih devet radova magritteovske poetike predstavljeno je tek dva desetljeća poslije i nisu se našli u kritičarevoj monografiji o slikaru. Neke svoje crteže i slike nije želio pokazivati, iako su mu bili važni, katkad možda samo zbog neke ideje, a čini se još više intimno. To se moglo vidjeti i na retrospektivi u Modernoj galeriji 2015. koju je pripremio Željko Marciuš', dodaje.

'Dobronamjeran, nenametljiv, čuvao je svoj privatni, ali i prostor za rad'

Kolege, ljudi iz struke, pamte ga, ističe, po dobronamjernosti, nenametljivoj naravi, no znao je čuvati svoj privatni prostor, a napose prostor za rad.

'Bosanski su fratri pokazivali koliko ga cijene ne samo time što su naručivali zidne slike, vitraje, ulja na platnu za Put križa ili pak mozaike za crkve, nego i time što su neki od njih glavninu svoje ušteđevine koristili za kupnju Sederovih djela za svoje zbirke ili prigodne poklone. Već je o tome bilježeno i Seder je volio istaknuti koliko mu je otvoren prostor najprije kada mu je fra Vjeko Jarak došao i naručio sliku za sakralni kontekst, a onda koliko ga je pratio fra Mirko Jozić, izniman profesor filozofije s Franjevačke teologije u Sarajevu, koji mu je konačno napisao i monografiju 'Borba s anđelom'. Upravo su Jozić i Zdenko Rus, koji je radio u nekadašnjoj Modernoj galeriji (danas NMMU), najintenzivnije i kontinuirano pisali o Sederovu djelu. Naravno, bilo je i drugih, doista brojnih, kako povjesničara umjetnosti, tako i ljudi drugih stručnih profila koji su zainteresirano pisali o njemu', dodaje.

U njegovim posljednjim godinama, napominje, mogli ste ga sresti u popodnevnim satima na Ilici, a on je veselo mahao dok bi autom izlazio iz dvorišta Akademije likovnih umjetnosti.

'Nedavno mi je pričao slikar Zlatan Vrkljan kako je Seder gledao da kupi novi auto i u tim posljednjim godinama svog devedesetpetogodišnjeg života. Do trenutka u kojem više doista nije mogao, borio se i volio je da živi, naravno, i u njemu naročito sliku koja se kod njega prožela na poseban način sa životom', zaključuje kustosica i povjesničarka umjetnosti za tportal.

Nevenka Šarčević (Požega, 1987.) urednica je Art magazina Kontura, doktorandica povijesti umjetnosti i likovna kritičarka. Aktivna je kao kustosica, prati recentnu likovnu scenu, piše likovne kritike i osvrte za stručne časopise i portale te sudjeluje na stručnim skupovima. Nakon studija povijesti umjetnosti u Zadru i Zagrebu pohađala je stručnu praksu u Peggy Guggenheim Collection u Veneciji. Od 2014. godine uređivala je povijesno-umjetničku emisiju na Radiju Dux u Boki kotorskoj, čiji je reducirani sadržaj objavljen 2019. godine u istoimenoj knjizi - 'Bokobran'. Riječ je o prikazima raznih povijesno-umjetničkih i srodnih tema, razgovorima sa stručnjacima s područja povijesti, povijesti umjetnosti, konzervacije, arheologije, arhitekture, graditeljstva, likovne kritike i teologije koji donose brojne aktualnosti. Kao stručna suradnica - istraživačica radila je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Kao kustosica pripremila je brojne izložbe, među kojima se ističu selekcija i kustostvo Salona mladih, 'Situacija' 2022. godine. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, studijske sekcije ULUPUH-a, HS AICA-e i DPUH-a. Živi i radi u Zagrebu.