Već u prvoj trećini događa se možda i centralna scena šarmantnog dokumentarca 'Efterklang: A Makedonium Band' te na luckast i simpatično ironičan način sažima središnju temu filma – kulturno približavanje naoko različitih senzibiliteta Danaca i Makedonaca. U gotovo boratovskoj sceni redatelj Andreas Johnsen, poznat nam po dokumentarcu o kineskom umjetniku i disidentu Ai Weiweiju, vodi nas na prijem za članove benda Efterklang, a organizirao ga je danas već bivši predsjednik Republike Sjeverne Makedonije izabran iz redova socijaldemokrata - Stevo Pendarovski.

Savjetnica predstavlja Pendarovskog kao 'vrlo zainteresiranog za kulturu', a Makedonce kao narod koji 'nije baš tako dobar u kolaboracijama'. Sam Pendarovski, prilično odrješitim i strogim tonom, pita glazbenike zašto su čekali toliko dugo na dolazak u Makedoniju (iako mu članovi benda kažu da su ondje četvrti put) jer su 'Makedonci najmuzikalniji narod na zemlji'. Na sve te prilično bizarne podražaje kreativna osovina Efterklanga, gitarist i pjevač Casper Clausen te klavijaturist i producent filma Rasmus Stolberg, uzvraćaju darujući predsjedniku čarape za 'najveće fanove benda' i grleći se s njim.

U ovu prekrasnu dokumentarističku minijaturu stalo je toliko toga: od insajderskog uvida u protokolarnu glumu političara koji koriste svaku priliku za malo PR naslikavanja do vješte karakterizacije članova benda koji prihvaćaju igru, ali je okreću na mlin svog suptilnog i blago pomaknutog humora. Efterklang, naime, znamo kao bend koji je u preko 20 godina postojanja ispitao široko polje zvučnog prostora, od post-rocka i emotivnog darkwavea na početku karijere do indie folk rocka i dream popa na recentnijim albumima. Pritom ih je cijelo vrijeme pratila aura zaigranih eksperimentatora koji će svirati na najneobičnijim mjestima, od sidnejske opere do danskih otočnih zabiti.

Od VMRO-a preko Toše Proeskog do Efterklanga

Zato je bilo prirodno da kad-tad zasviraju i ispred jednog od mitskih mjesta spomeničke baštine Makedonije i bivše Jugoslavije, remek-djela brutalizma kipara Jordana Grabuloskog i njegove supruge Iskre. Makedonium je monumentalni spomenik smješten u Kruševu, mjestu koje je starijim generacijama poznatije kao ishodište makedonske povijesti, a mlađima kao rodno mjesto pop pjevača Toše Proeskog. Nakon njegove prerane smrti u prometnoj nesreći kod Nove Gradiške, Proeski je poprimio mitski status u makedonskoj kulturi, pa se njegova bista nalazi unutar spomeničke kupole, tik uz Nikolu Kareva, oca Kruševske republike, jednog od osnivača VMRO-a, ali i jednog od uzroka spora oko 'zajedničke povijesti', zbog čega Bugari ne puštaju današnju Sjevernu Makedoniju u EU.

Dakle ne postoji više makedonsko mjesto na svijetu na kojemu je moguće provesti ovakav koncept, a da bi to bilo izvedivo, potreban vam je lokalni kulturtreger, današnjim jezikom rečeno – fikser. U Makedoniji postoji samo jedna osoba koja tu ulogu može odglumiti – svi ga znaju kao Grgu, a radi u Omladinskom kulturnom centru (MKC) i duhovni je brat Mate Škugora, koncertnog promotora, edukatora i općenito lika fanatične energije, tj. svemu onome što on predstavlja u Hrvatskoj. Grga u svom Peugeotu kotrlja članove Efterklanga po nepreglednim skopskim gužvama, povezuje ih s lokalnim glazbenicima u utopijski dansko-makedonski bend i rješava sve izazove sa simpatičnom šlampavošću koja, barem prema prikazanom u filmu, odlikuje i sam Efterklang.

Glazbena suradnja u početku napreduje dosta kilavo, što redatelj naglašava crno-bijelim kadrovima usviravanja u odnosu na 'stvarnost' koja se odvija u boji. Poslovično suzdržani Skandinavci ne uspijevaju ovladati dinamikom zurle, kavala i neparnih makedonskih ritmova, a Balkanci se teško ufuravaju u hladne, sjevernjačke i artističke vibracije koje im odašilje Efterklang. Ipak, uz posredovanje lokalnog glazbenog istraživača Dejana Spasovića, versatilnog u poznavanju makedonskih nacionalnih instrumenata, ali i procesu rada art rokera kakvi su Efterklang, dva se pristupa mic po mic ipak približavaju i uspijevaju kliknuti.

Makedonium kao metafora Makedonije

Rezultat je posljednja, emotivna i prekrasna scena nastupa zajedničkog benda, nalik hipi okupljanju ispred Makedoniuma, a Johnsen ga je uspio uhvatiti u njegovoj zapuštenosti, karakterističnoj za spomenike nastale u socijalističkom periodu. Scena meditacije, u kojoj se glazbenici drže za ruke i skupljaju energiju za nastup dok kamera vješto švenka na konstrukcijska oštećenja i vlagu na zidovima spomenika, u tom smislu posebno je upečatljiva.

Redatelj tom scenom istovremeno provlači suptilan sarkazam, ali i vješto zaobilazi uobičajene etnocentristične budalaštine kakve nacionalni simboli sa sobom nužno nose. Pritom kao da nam poručuje: nema tih neživih kreacija koje čovjek može upropastiti, ali i popraviti dobrom namjerom i pozitivnom energijom. Upropašteni Makedonium je u tom smislu metafora Makedonije – zemlje koja je zapustila i zaboravila temelje na kojima je nastala, ali zemlje čiji stanovnici žive u nadi da će doći neki novi, svježi ljudi, koji će je ponovo podići iz pepela. Ljepota ovog filma je u tome što, za razliku od silne makedonske dijaspore koja u tom smislu obično oplemenjuje ekonomiju neke zapadne zemlje, ovoga puta ta nada u bolju budućnost dolazi iz teritorijalno i mentalno udaljene Danske. Tako su, barem nakratko, i Danci postali – Makedonci.