Iako je onoga što bismo mogli nazvati high-end dokumentarnim serijama bilo i prije, sjetimo se samo HBO-vog klasika 'Pehist: Život i smrti Roberta Dursta' Andrewa Jareckog na čiju se formu i sadržaj uvelike oslanjaju i Netflixove serije, njihova produkcija danas relativno je bogata, a sadržajno vrlo zanimljiva. Svake se godine pojavi barem jedna dokumentarna serija koja se izdvaja iz mnoštva i gleda poput kakvog trilera.

Prvi veliki hit bio je 'Making a murderer' ('Izrađivanje ubojice') Laure Ricciardi i Moire Demos o nevjerojatnom slučaju Stevena Averyja koji je 18 godina proveo u zatvoru zbog zločina koje nije počinio. Serija je doživjela čak dvije sezone, svaka po deset jednosatnih epizoda, a ono što autorice zanima u prikazu ovog tragičnog i zastrašujućeg slučaja je podjednako individualna sudbina, koliko i kolaps državnih institucija. U slučaju Stevena Averyja došlo je do potpunog kolapsa američkog pravosudnog sustava, zahvaljujući prethodnom kolapsu policijskog sustava. 'Ovo je zastrašujuća istinita priča koja se može dogoditi svakome od nas', kao da nam poručuju autorice jer u zemlji u kojoj ne funkcioniraju temeljne institucije poput pravosuđa svatko je u neposrednoj opasnosti. S obzirom na to da hrvatsko pravosuđe slovi kao neuralgična točka hrvatskog društva, gotovo da je nemoguće povjerovati da se još nitko kod nas nije sjetio snimiti dokumentarni serijal na tu temu, doduše malo drugačijeg sadržaja – dokazani krivac opet je oslobođen!

Prošle nas je godine oduševljavala 'Wild Wild Country' ('Divlja divlja zemlja') Maclaina i Chapmana Waya o Oshovom (Bhagwan Shree Rajneesh) kultu, koja je također, osim sulude priče o odnosu Ma Anand Sheele i Osha, priča o tome koliko ljudi uporno i samoubilački vole svoje autokratske vođe, gurue, diktatore. Zvuči poznato? Možda zbog toga što smo i sami iskusili ljubav prema autokratskom vođi, a svijet ih je i danas prepun, samo se ne zovu Osho nego Putin, Orban, Trump…Možda je to razlog popularnosti ovih dokumentarnih serija s kojima se lako identificirati, a pritom ostati u uvjerenju da se 'to meni ne može dogoditi'.

Kriminalističke dokumentarne serije očito imaju vjernu sljedbu obožavatelja jer ih svake godine Netflix izbaci po nekoliko. Zajednička najveća mana im je što su u pravilu preduge. Uvijek ostavljaju dojam da su autori 'razvlačili' materijal na traženi broj jednosatnih epizoda. Uglavnom su složene po istom principu – kombinacijom arhivskog materijala i razgovora snimljenih u današnje vrijeme i uglavnom im u pozadini stoji ista tema – kolaps državnih institucija.

I dok svjetska kritika komentira kako poplava krimi-dokumentarnih serija govori o nedostatku dobrog ukusa kod gledatelja fasciniranih krvlju i smrću kojih nikad nema dovoljno da ne bi bili spremni progutati još, i još… zanimljivo je to kako im u pravilu promiče taj društveno-kritički aspekt većine spomenutih krimi dokumentarnih serija. Možda svi žive, ili barem vjeruju da žive, u toliko 'savršenim' društvima da je za njih riječ o rijetkim anomalijama.

Naš ovogodišnji favorit na temu krimi-dokumentarnih serija koje prikazuju što se dogodi kad kolabiraju institucije države je 'The Confession Killer' ('Ubojica po priznanju') u režiji Roberta Kennera koji je za dokumentarni film 'Hrana d.o.o.' bio nominiran za Oscar.

'The Confession Killer' je petodijelna dokumentarna serija o Henryju Leeju Lucasu, ozloglašenom američkom serijskom ubojici koji je priznao na stotine ubojstava. Njegov lik već je ušao u popularnu kulturu kroz film 'Henry, portret serijskog uboijice' Johna McNaughtona, ali i slavni duet Nicka Cavea i PJ Harvey 'Henryu Lee' s albuma 'Murder Ballads', no u hrvatskom medijskom prostoru ipak nije toliko općeprisutan kao u američkom da bi tu itko mogao biti razočaran jer serija 'ne donosi nove informacije'.

I dok se mi žalimo na neučinkovitost sudstva i policije, Kennerova serija nam pred očima razmata sliku jedne fantastično učinkovite (ipak je član njihove fiktivne ekipe bio i Chuck Norris), no barem podjednako pogubne policijske institucije – legendarnih Teksaških rendžera. Efikasan je i sud koji je samozvanog ubojicu osudio na smrtnu kaznu, bez ijednog materijalnog dokaza koji ga povezuje s mjestom zločina ili žrtvom. Njihova spektakularna želja za učinkovitošću i dokazivanjem da je SAD, u ovom slučaju država Teksas, 'sigurno društvo', rezultirala je time da su na stotine ubojica uživali neotkriveni na slobodi dok je za njihove zločine odgovarao Lucas. Ukratko, rezultat je isti kao i da nisu baš ništa radili.

Jedina osoba koja se usudila zapitati nad cijelom stvari bio je okružni tužitelj Vic Feazell, čovjek koji je zaljuljao temelje američke nacionalne ikone, institucije koja je svima bila na ponos, čija se vjerodostojnost ne propituje. Ako se netko to i usudi neće dobro završiti! Nije dobro završio ni Feazell, ostao je bez posla, optužen je za korupciju, ostavila ga je supruga… Kao Russell Crowe u 'Gladijatoru' Ridleya Scotta, on je čovjek koji više nema što izgubiti pa kreće u svoj osobni rat protiv moćnijeg i brojnijeg neprijatelja. U ovom slučaju Feazell postaje Lucasov odvjetnik u borbi Teksaških rendžera…

Možda na prvi pogled djeluje kao niz predetaljno opisanih ubojstava za publiku željnu tabloidnih naslova, no 'The Confession Killer' je puno više od toga - priča je to o uništenim životima, jednog psihičkog bolesnika željnog pažnje, jednog pravdoljubivog državnog odvjetnika, na stotine žrtava te njihovih obitelji koje su godinama vjerovale u laž. Priča je to o tome koliko dugotrajne i dalekosežne posljedice posrnuće državnih institucija ostavlja kako na život pojedinca, tako i na društvo u cjelini. I to u onim sredinama za koje vjerujemo da imaju funkcionalne institucije. Kako li je tek kad nemaju?