Izložba se otvara 7. veljače u The Jorge B. Vargas Museum and Filipiniana Research Center (1/F Gallery, UP Vargas Museum) u Manili, Republika Filipini, na poziv uvaženog kustosa Patricka Floresa. Kustosice izložbe su Irena Bekić i Anca Verona Mihuleț. Izložba će biti otvorena do 16. ožujka 2023.

U najnovijoj iteraciji izložbe, autorice stavljaju naglasak na transformaciju ženskog tijela podvrgnutog psihičkoj i fizičkoj torturi te mogućnosti izricanja traume u jeziku. Osmišljena da generira proces koji se razvija kao iskustvo i svijest posjetitelja o mogućnosti represije, a ne kao njezina rekonstrukcija, izložba se širi izvan geografskih referenca povijesnog događaja i konkretne muzejske prezentacije pri čemu su sjećanja bivših zatvorenica krhka baza za konsolidaciju ženske povijesti i govor o ženskoj traumi. Kroz radionice prevođenja svjedočanstava bivših zatvorenica koje sprovodi umjetnica kao i oblike diseminacije sjećanja u kojima sudjeluje publika, poput preuzimanja postera iz specijalne edicije tiskane za ovu priliku, simbolički se aktivira mjesto povijesne traume lišeno modernih oblika javnog priznanja. Metodološki, radi se o antispomeniku, komemoracijskoj formi koja ne nameće sjećanje, već ga traži u stalno obnavljajućem prožimanju osporenih sjećanja te spoznajama i osjećajima publike. Antispomenik time otvara proces decentralizacije kolektivnog sjećanja, kao jednog od filtera prihvaćanja prošlosti. U tom smislu, aktivno potiče rasprave oko toga kako se sjećamo, čega se sjećamo i koja je uloga prošlosti u budućnosti. Također, izložba uključuje radionice izrade ženskih figurica od gline namijenjene posjetiteljicama. To je društveni ritual koji ženama koje sudjeluju omogućuje filtriranje kolektivnog nasljeđivanja traumatske prošlosti, a ujedno se donosi novi pogled na reprezentativnost ženskog tijela.

Izložba u Jorge Vargas Museumu zamišljena je kao mjesto različitih protoka. Ona postaje otok, otočki ambijent, mjesto sjećanja, simulakrum otoka, provodnik za iskustvo, poveznica između prošlog događaja i pamćenja. Stvara prostor za promišljanje i komplementarno razmišljanje koji obuhvaća vizualne materijale – crteže, fotografije i objekte – nastale kroz umjetničko istraživanje; mjesto za gestualnu interpretaciju svakodnevne torture nad ženama na Golom otoku i Svetom Grguru u formi trokanalne video instalacije s izvedbama triju umjetnica - suvremene plesačice Zrinke Užbinec, instrumentalistice Jasne Jovićević i vokalistice Annette Giesriegl koje kroz medij pokreta, glasa i zvuka, u samostalnim i zajedničkim nastupima na lokalitetu rekreiraju mučnu svakodnevicu zatvorenica; te zonu sudjelovanja, koja uključuje navedene radionice i oblike participacije publike u diseminaciji sjećanja pri čemu participativne niti neprestano rekonfiguriraju mehanizme razumijevanja marginalnog povijesnog fenomena.

Autoričini crteži predstavljeni su fotografijom postava prethodne izložbe održane u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u prirodnoj veličini. Takvim se izmještnjem zida riječkog muzeja uspostavlja vremenski i prostorni pomak kojim se jedna potisnuta povijest lokalizira i deteritorijalizira istovremeno postajući transfer marginalnih povijesti žena.

Izložbu u Manili podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te National Commission for Culture and the Arts, Republic of the Philippines.

Andreja Kulunčić (1968. ) vizualna umjetnica, studirala je kiparstvo i diplomirala 1992. na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu. Od 1992. do 1994. studirala je na Mađarskoj akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Zaposlena na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za nove medije.