Koja vam je bila ideja vodilja prilikom pripremanja velike izložbe u Umjetničkom paviljonu 'Strast stvaranja: Remek-djela iz zbirke Fondacije Maeght', na kojoj ćete predstaviti neke od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća? 

Jako smo ponosni što, zahvaljujući dobrim kontaktima u inozemstvu, bez ičijeg posredovanja dogovaramo međunarodne izložbe. Prilikom pripremanja 'Strasti stvaranja' željeli smo predstaviti umjetnike za koje su čuli brojni građani Hrvatske, no nisu imali prilike vidjeti njihova djela. Naime da bi se djela najvažnijih umjetnika 20. stoljeća vidjela, potrebno je otići u inozemne muzeje jer ih u našima, na žalost, nema. Istina, radove nekih umjetnika, poput Miróa, Chagalla i Picassa, koji će biti predstavljeni u Umjetničkom paviljonu, već smo imali prilike vidjeti u Zagrebu, ali na našoj izložbi bit će uz njih predstavljena još 22 druga umjetnika. S obzirom na to da Fondacija Maeght u svojoj zbirci posjeduje djela važnih europskih, ali i ruskih i američkih autora, odabir djela bio je upravo po tome ključu. Dakle 'pokriti' sve europske države, SAD i Rusiju modernim i suvremenim autorima. 

Na izložbi u Zagrebu bit će prvi put izložena i djela Georgesa Braquea, a uz njih i radovi Balthusa, Caldera i drugih. Možete li istaknuti neke njihove radove i objasniti njihovu važnost?

Radovi na izložbi svakako spadaju u važna djela u opusima predstavljenih umjetnika, a u kontekstu zbirke Fondacije Maeght ona su remek-djela. Važno je istaknuti kako su svi ti autori nezaobilazna imena bilo koje knjige ili enciklopedije povijesti umjetnosti. Slikari poput Chagalla, Braquea ili Miróa poznati su široj javnosti, no izložba obuhvaća i neka manje poznata, ali vrlo važna imena europske i američke likovne scene. Svakako želim istaknuti američke autore koji su oblikovali ne samo američku, već i europsku scenu. Primjerice Ellsworth Kelly jedan je od najvećih američkih apstraktnih umjetnika, a smatra se i jednim od najutjecajnijih američkih umjetnika 20. stoljeća, koji je svojim minimalističkim djelima inaugurirao minimalizam kao pravac. Zatim Sam Francis, predstavnik akcijskog slikarstva, koji je u počecima bio pod direktnim utjecajem Jacksona Pollocka, da bi kasnije pronašao vlastiti stil pod utjecajem istočnoazijske filozofije. Također moram spomenuti i Jörga Immendorfa, jednog od najzanimljivijih umjetnika njemačke i međunarodne scene kraja 20. i početka 21. stoljeća. Na izložbi je i monumentalno djelo slavne francuske kiparice Germaine Richier, koja je stvorila jedinstven oblik figuracije na granici fantastičnoga – tzv. ljude-kukce.

Možete li se osvrnuti na pripremu izložbe, prije svega na transport djela?

Priprema međunarodne izložbe generalno je vrlo detaljna i ništa se ne prepušta slučaju. Vrijednost tih radova je prevelika da bi bilo improvizacija. Velika se pažnja posvećuje sigurnosti djela kako se ne bi oštetila tijekom transporta. Vrlo se pomno pakiraju i zatim transportiraju u specijalno izrađenim sanducima, a pritom se pazi da je svako dobro učvršćeno u sanduku kako se tijekom vožnje ne bi oštetilo. Pakiranje umjetnina u sanduke rade posebno obučeni muzejski tehničari, a sve nadgleda restaurator i kurir koji je tijekom transporta u pratnji umjetnina u kabini kamiona. U našem slučaju, budući da je transport krenuo iz Saint-Paula u blizini Nice, zbog dužine puta morao se zaustaviti i prenoćiti u Veneciji. Jasno, ne može se zaustaviti bilo gdje, već u za to unaprijed dogovorenom i ograđenom mjestu, koje je čuvano videonadzorom i tjelesnom stražom. Kamioni imaju ugrađen alarmni uređaj, ali i specijalne uređaje koji tijekom transporta cijelo vrijeme održavaju propisane mikroklimatske i temperaturne uvjete. Zbog osjetljivosti nekih djela ponekad se mikroklimatski uređaji ugrađuju i u sanduke. Tijekom cijelog puta u kontaktu smo s transportnom kompanijom koja je zadužena za prijevoz umjetnina, no ja sam uvijek u velikom stresu sve dok transport ne dođe do Umjetničkog paviljona. Svjedoci smo toga da se posljednjih godina svašta događa po Europi, tako da se uvijek brinem.

A što je s osiguranjem?

Izložbu smo osigurali kod pariškog osiguravatelja, koji je ekskluzivni osiguravatelj za kompletnu Fondaciju Maeght. Često nije moguće birati osiguravatelja, već morate uzeti onoga kojeg vam odredi muzej iz kojeg posuđujete djela. Polica osiguranja uplati se nekoliko dana prije kretanja transporta i njome su djela osigurana u transportu i tijekom trajanja izložbe na sve moguće rizike. Unatrag dvije-tri godine potrebno je uz ovu regularnu policu izvaditi i policu od terorističkog napada. Ova praksa naročito je obavezna nakon što se povećala učestalost terorističkih napada u Europi. Naravno, sve je to prilično skupo.

Sva djela dolaze iz francuske Fondacije Maeght, koja čuva djela nekih od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća. Možete li čitateljima pojasniti važnost Fondacije Maeght i predstaviti njezine osnivače, Marguerite i Aiméa Maeghta? 

Riječ je o fondaciji moderne i suvremene umjetnosti čija je važnost od globalnog značenja. Fondacija na globalnoj likovnoj sceni egzistira 53 godine. Naime otvorena je 1964., no Marguerite i Aimé Maeght su u svijet umjetnosti ušli puno ranije. Ime Aiméa Maeghta, strastvenog kolekcionara, i njegov izuzetan doprinos te uloga koju je imao u povijesti umjetnosti 20. stoljeća poznati su svima koji djeluju u području likovne umjetnosti. Aimé i njegova supruga Marguerite otvorili su 1936. u Cannesu Arte, malu tiskaru u kojoj su također izlagali i prodavali slike lokalnih umjetnika. Umjetnine su se od samog početka dobro prodavale, čak i tijekom Drugog svjetskog rata. Dobra prodaja umjetnina potaknula ih je da donesu odluku koja im je promijenila život i zauvijek ga usmjerila umjetnosti. U prosincu 1945., netom po završetku rata, Maeghtovi su otvorili galeriju u Parizu jer su znali da jedino ondje mogu napraviti 'veliko' ime i da samo tako mogu biti prepoznati i prihvaćeni kao pravi galeristi. No presudno je bilo i to što su prijateljevali s dva, u ono vrijeme već slavna umjetnika – Bonnardom i Matisseom, čijom izložbom je galerija otvorena 6. prosinca 1945. Galerija Maeght ubrzo je postala najeminentnija pariška galerija, a njezini su vlasnici postavili nove standarde u odnosima između galerije, umjetnika i publike.

Kako se to odrazilo na njihovo kolekcionarstvo?

Maeghtovi su s umjetnicima ponajprije bili prijatelji, a tek potom galeristi koji izlažu i prodaju njihova djela. Prijateljevali su naročito s Chagallom, Legerom, Braqueom, Kandinskym i Giacomettijem. Galeriji je rastao uspjeh iz godine u godinu, a povećavala joj se i zbirka umjetnina. Početkom 1951. Maeghtovi su kupili imanje u Saint-Paule-de-Venceu, pored Nice, gdje su odlučili sagraditi svoju zakladu. Projekt je povjeren katalonskom arhitektu Josepu Lluísu Sertu. Sertov projekt Fondacije Maeght doista je arhitektonsko remek-djelo. U izgradnji su sudjelovali i umjetnici - Miró je načinio divovske skulpture, Giacometti je kreirao skulpture za tzv. Giacomettijevo dvorište, jedan od najpoznatijih site-specific radova uopće, Chagall je izradio zidne mozaike, Braque mozaike u plitkim bazenima, Pol Bury fontanu od čeličnih cijevi... Fondaciju je 1964. svečano otvorio tadašnji ministar kulture Francuske, André Malraux. U svojoj zbirci broji nekoliko tisuća umjetnina i posjeduje jednu od najznačajnijih europskih zbirki slika, skulptura i grafičkih djela iz razdoblja 20. stoljeća – kao što su Balthus, Bonnard, Braque, Calder, Chagall, Chillida, Giacometti, Léger, Miró, Ubac, Tal-Coat - kao i zbirku djela suvremenih umjetnika među kojima u Adami, Arroyo, Calzolari, Caro, Del Re, Dietman, Garouste, Hyber, Kelly, Mitchell, Monory, Pincmin, Sui Jianguo, Takis, Tàpies, Tatah, Visch i mnogi drugi. Važno je istaknuti kako smo pri odabiru umjetnika prije svega birali one umjetnike koji su bili prijatelji s Aiméom Maeghtom.

Kako ste vi počeli surađivati s Fondacijom Maeght?

Imala sam veliku sreću što sam prije šest godina u Parizu upoznala direktora Fondacije Oliviera Kaeppelina. U međuvremenu smo postali jako dobri prijatelji. Izuzetno sam ponosna na to prijateljstvo jer je Kaeppelin u svijetu likovne umjetnosti velik autoritet. Riječ je o čovjeku koji je u svojoj dugoj karijeri bio, primjerice, umjetnički direktor Palais de Tokyo u Parizu, direktor odjela likovnih umjetnosti u Ministarstvu kulture i komunikacija Republike Francuske, umjetnički direktor bijenala suvremene umjetnosti u Južnoj Koreji, kustos na Bijenalu u Veneciji, začetnik čuvene Monumente u Parizu, kustos, autor i koautor brojnih izložbi u Europi, Americi i na Dalekom istoku... Upravo je postavio izložbu Miróa u Japanu. Baš je 'veličina', ali je vrlo pristupačna, jednostavna osoba.

Što će biti s izložbama Alexandera Caldera i Vasilija Kandinskog, najavljenih za ovu godinu?

Caldera smo morali odgoditi za 2019. jer nismo, na žalost, mogli dobiti na posudbu nekoliko njegovih skulptura koje smatram važnima u opusu ovoga kipara i slikara. Ta je djela, prije nas, zatražio na posudbu francuski Musee Sulages, koji je stoga imao prednost kod posudbe. Evo, upravo sam danas dobila pismo direktora Museuma Ludwig, dr. Yilmaza Dziewiora, u kojemu me sa zadovoljstvom obavještava da su nam odobrili posudbu zatraženih skulptura za 2019! Što se tiče izložbe Vasilija Kandinskog, moram reći kako smo tri godine radili na posudbi djela iz brojnih europskih i ruskih muzeja. Ističem kako smo pritom dobili velik broj pozitivnih odgovora – primjerice iz Centra Georges Pompidou čak sedam zatraženih ulja na platnu, iz Tate Moderna također nekoliko zatraženih ulja, kao i iz Kunstmuseuma Bern, Gemeentemuseuma den Haag, Museuma Bojimans te iz dosta drugih europskih muzeja. No Kandinskog ne možete napraviti bez posudbi iz ruskih muzeja. A tu je zapelo. Naprosto, od sveukupno zatraženih dvadesetak ulja na platnu, bilo nam je odobreno šest, a ostalo smo mogli dobiti crteže. Budući da je bila riječ o neizostavno važnim uljima na platnu, smatrala sam kako bi bilo neozbiljno prirediti izložbu bez tih slika. Moram reći da nam je ruski veleposlanik, gospodin Azimov, nastojao pomoći kontaktirajući s nekim ruskim muzejima, no to nije urodilo plodom. Iako sam uvijek u svemu vrlo uporna i teško odustajem od zadanih ciljeva, od ove smo izložbe zbog navedenih razloga, za sada, morali odustati.

Poznajete ljude iz struke u inozemstvu. Kako nas prihvaćaju, poznaju li hrvatsku kulturu? Imaju li predrasude o nama?

Da, poznajem nekolicinu kolega u inozemstvu, naročito u Francuskoj. Dobro nas prihvaćaju i nemaju nikakve predrasude. Barem ja nisam stekla takav dojam i nikada nisam imala problema s prihvaćanjem. Naprotiv, uvjerila sam se kako smo im vrlo zanimljivi, no problem je što se malo zna o nama, o našoj kulturi i umjetnosti. Nedavno sam kolegama u Parizu pokazivala djela Emanuela Vidovića, s obzirom na to da Vidovićevu izložbu pripremamo za 2018. i oni su se oduševili! Rekli su mi kako će mi pomoći da izložbu predstavimo i francuskoj publici. Isto tako, kada ih uputite, dobro reagiraju i na naše suvremene umjetnike. Samo, problem je što im je naša suvremena scena potpuno nepoznata pa im imena nekih naših sjajnih suvremenih umjetnika ništa ne znače. Ali tomu smo sami krivi jer država dovoljno ne promovira našu umjetnost i umjetnike u inozemstvu.

Mislite li da Ministarstvo kulture nedovoljno radi na promociji naše umjetnosti u svijetu? Imate li osjećaj da su kultura, umjetnost, obrazovanje i znanost postavljeni kao prioriteti nove Vlade?

Kultura do sada nije bila prioritet nijedne Vlade RH. I to ne samo zbog novca, kojeg uvijek nedostaje. Opća razina kulture i kulturnih potreba kod nas, na žalost, nije na dovoljno visokoj razini da bi se kultura nametnula kao prioritet. Nedostaje svijest o tome da kultura, kako je to u nekim razvijenim europskim zemljama, može biti snažan zamašnjak u razvoju. U mnogim razvijenim zemljama kultura je sama po sebi postala važna gospodarska grana. Kulturne industrije donose znatne prihode i nose mnoga radna mjesta. Kod nas bi i poveznica kulture i turizma mogla biti puno jača. Uz to, neki od naših vrhunskih umjetnika i kulturnih projekata mogli bi biti dio novog, pozitivnog brendiranja Hrvatske u svijetu. Nadam se da će prilike, poput godine u kojoj će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture ili predsjedanje Hrvatske Europskom unijom, djelovati poticajno na jačanje svijesti o kulturi kao jednoj od važnih poluga razvoja i afirmacije naše zemlje. Obrazovanje i znanost još direktnije mogu doprinijeti razvoju zemlje i njenom profiliranju kao uspješne. Kvaliteta obrazovanja ključna je za osobni uspjeh mladih generacija, ali i za razvoj zemlje. Na žalost, obrazovanje i znanost su postali poprište ideoloških obračuna. I dosegnuta razina kvalitete znanosti i obrazovanja ugrožava se pokušajima da se kroz njih, suprotno široko prihvaćenim znanstvenim istinama i demokratskim standardima, u društvo uvedu ultrakonzervativne vrijednosti. Nadam se da će Vlada biti dovoljno mudra da provede kurikularnu reformu po uzoru na Finsku ili slične razvijene zemlje te da će uspjeti našu znanost i visoko obrazovanje potaknuti da uđu u krug uspješnih svjetskih znanstvenih i obrazovnih sustava.

Jeste li zadovoljni postignutim na mjestu ravnateljice Umjetničkog paviljona?

Ne smijem biti zadovoljna jer bih mogla pomisliti da sam sve učinila. A nisam. Ima još puno izazova koji čekaju baš mene!