Borna Vujčić mladi je pisac koji iza sebe ima roman 'Nužno zlo', trenutačno piše drugi, a bio je i jedan od predstavnika generacije mladih pisaca koji su hrvatsku književnost predstavljali na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu. Široj javnosti postao je poznat nakon lanjskog prosvjeda na Trgu bana Jelačića kada je, s oko 50 tisuća ljudi, došao podržati tada već stopirano provođenje kurikularne reforme pod vodstvom Borisa Jokića.

Njegov transparent s porukom 'Kakva Vlada, takav transparent' postao je hit na društvenim mrežama, a Vujčić je dan nakon prosvjeda za tportal izjavio: 'Mislim da je neupitno to da je raspadanje ove vlade pitanje vremena pa u svjetlu toga mogu reći da je prosvjed bio uspješan.'

Vlada Tihomira Oreškovića doista se ubrzo raspala, kurikularna reforma nije se pomakla ni milimetra prema realizaciji, Boris Jokić definitivno je iz nje isključen, a trenutačno čekamo ishod opstojnosti aktualne Vlade koja naslijedila Oreškovićevu ekipu.

Kako komentirate godinu dana od lanjskog prosvjeda?

Situacija u kojoj smo jedan je sablasni deja vu. Zemlja je stigla prevaliti jednu cijelu svoju orbitu oko Sunca, a komadić tog planeta koji nazivamo Hrvatska nije se ni pomaknuo. Sjećam se da bih prošlog ljeta nakon pada Vlade uz velike teškoće radoznalim strancima pokušavao objasniti političku situaciju zemlje koju su posjetili. Najteže mi je bilo – njima, ali i sebi – objasniti kako je došlo do toga da državom vlada čovjek koji ne vlada ni hrvatskim jezikom. Današnji premijer njime itekako vlada i to je ono što ga čini opasnim. Pokazao je zavidnu sposobnost u pronalaženju i formuliranju opravdanja za prijestupe članova svoje vlade. Nijedan ozbiljan državnik, pa i da misli samo na svoj ugled, ne bi tolerirao masti krupnog kapitala kojima je Marić toliko bolno očito premazan, kao ni Barišićev ležeran stav glede plagiranja. Paradoksalno, štiteći ih Plenković uspijeva zračiti upravo državničkim, odlučnim i samouvjerenim tonom. Dakako, puki dojam nije pouzdan ili ikako legitiman instrument vladanja i vjerujem da će vrijeme to potvrditi.

Kako gledate na to da se u obrazovnom sustavu ništa nije pomaklo nabolje?

Tužno je i pomalo iznenađujuće da se nije dogodilo ništa, pogotovo s obzirom na to da je to pitanje oko kojeg se najviše ljudi okupilo na ulicama od '96. Takvi slučajevi dokazuju ideju demokracije kao vladavine naroda iluzornom. Tko je na vlasti, na vlasti je i ostvarivat će vlastite ambicije, a ono što mu ne odgovara, ugušit će ili pustiti da unedogled stagnira. Možda je u pitanju dugoročni plan, jer samo neobrazovani narod može vjerovati vlasti kakva pojmove poput 'javni natječaj' pretvara u sinonime za netransparentnu i besramnu muljažu.

Idete i ove godine na prosvjed. Što pripremate, neki transparent, akciju?

Idem. Kako je situacija barem duplo gora nego lani, umjesto jednog transparenta pripremam dva.

Možemo li očekivati još više ljudi no lani s obzirom na društveno-političku klimu u zemlji?

Teško mi je predvidjeti. S jedne strane, godina dana koja je za nama i izostanak bilo kakvog napretka poziva na preplavljivanje ulica. S druge, upravo taj izostanak promjena mogao bi ljude uvjeriti da su one neostvarive i da se za njih ne vrijedi ni boriti. Takve ne osuđujem, jer se često i sam pitam kako uspijevam prevladati osjećaj da se radi o borbi s vjetrenjačama. Ipak, reći ću da se pored silnih sitničavosti oko kojih se u našoj javnosti lome koplja, upravo obrazovanje ističe kao jedna od rijetkih tema od koje ni pod kojim uvjetom ne smijemo odustati i radi koje se svi trebamo okupiti ovog četvrtka, kao i bilo koji put kad to bude potrebno.

Prosvjed u Zagrebu ima zacrtan put kretanja prema Glavnom kolodvoru kao prvoj stanici za odlazak iz Hrvatske. Jeste li pomišljali otići?

Meni je odanost domovini u mnogočemu slična odanosti ljubavnom partneru. U oba odnosa, odričemo se slobode i prilika koje bi za nas mogle biti bolje. Ali prva na umu nije nam objektivna procjena situacije, već ljubav, povezanost i zajednička povijest. Gotovo sudbinski osjećaj da pored svega ostaloga, ta jedna – zemlja ili osoba – nam je suđena i moramo je se držati. I partnerska ljubav i patriotizam lijepi su, ali potencijalno izuzetno destruktivni osjećaji. Mislim da je pravo svakoga od nas procijeniti štete li nam naše ljubavi više nego što nas hrane. S ovom zemljom još nisam došao do te točke i u ovom trenutku želim ostati. Koliko mogu, želim joj pridonijeti i poboljšati je. Ipak, ja sam samo jedan i na koncu će biti na njoj da me zadrži, a ne na meni da unatoč svemu ostanem.