Povodom nove londonske izložbe Marine Abramović, FT Weekend Magazine pozvao je na razgovor s umjetnicom performansa dugogodišnju štovateljicu njenih djela, samozatajnu talijansku spisateljicu koja se krije iza pseudonima Elena Ferrante (poznate po tzv. Napuljskoj trilogiji). S obzirom na to da Ferrante brižno čuva svoju anonimnost, razgovor o umjetnosti, pisanju i još mnogo čemu dvije umjetnice vodile su nizom e-mailova, no Abramović zaključuje da bi, kad bi se imale priliku upoznati, jedna od druge mogle puno toga naučiti.

U našem slučaju, piše Elena Ferrante, najočitija je razlika sljedeća: 'Više od 30 godina odlučna sam pojavljivati se samo u pisanom obliku, a vi se 50 godina cijelim tijelom, cijelom sobom hrabro stavljate u središte pozornice. Pa ipak, otkad sam počela razmišljati o vašem izvanrednom performansu 'Umjetnik je prisutan', činilo mi se da podudarnost tijela i djela koje stvarate nije tako daleko od mog izbacivanja sebe iz objavljene knjige.'

Tijekom tri mjeseca ovoga performansa Abramović je u njujorškom muzeju MoMA sjedila osam sati dnevno i nepomično zurila u sugovornike, među kojima je bilo i dosta slavnih osoba.

U performansu 'Umjetnik je prisutan', pojašnjava Ferrante, snažnije nego drugdje radi se o Marini Abramović, umjetnici i djelu samom za sebe.

'Nudite to djelo javnosti da ne razmišlja drugačije, po mom mišljenju, od načina na koji se čitateljima nudi pomno izrađen tekst. Mislim da je i tijelo također, sa svojim brojnim iskustvima, sirovina jednako kao i kamen, drvo, papir, tinta. Važno je kako se taj materijal pjesnički obrađuje, kako ga mi izmišljamo i postajemo njegov autor. Ostalo je industrija veličine, marketinga, uspjeha, slavnih biografskih i autobiografskih detalja: stvari koje nisu nimalo nevažne i u kojima možemo uživati ili ih se odreći, uz samokontrolu za koju vas uvjeravam da nije nimalo lagana', pojašnjava Ferrante.

Jedna od razlika među njima, primjećuje Abramović, u tome je što ona u raspravi, kao i općenito u svom radu, voli pronaći elemente koji ujedinjuju ljude i čine ih povezanima. 'Kad sam pisala svoje memoare 'Prolazim kroz zidove' (Walk Through Walls), vidjela sam sličnost između pisanja i dugotrajnog performansa. Obje prakse podrazumijevaju otvorenost za uređivanje sve dok smo spremni gledati na stvari sa znatiželjom i otvorenog srca', objašnjava Abramović.

Sam naslov 'Umjetnik je prisutan', nastavlja Abramović, ocrtava jedan od glavnih aspekata umjetnosti performansa: nešto što se događa ovdje i sada, u prisutnosti umjetnika. No s druge strane, nakon tog nastupa u MoMA-i Abramović kaže da je sve više shvaćala to da javnost ima puno veću ulogu od pukog gledatelja pa ju je kasnije nastojala uklopiti u svoju praksu.

'Iako se ne mogu u potpunosti isključiti iz performansa, definitivno sam pronašla način da se uklopim tako da publika može krenuti u svoje putovanje. Ali u pravu ste, ipak sam ja uvijek u središtu svoga rada. Moram početi od sebe, jer sam ja ono što najbolje znam', kaže Abramović i dodaje kako je njeno tijelo njen univerzum i početak svega.

'Umjetnost performansa može biti radikalna ako se otvorite hrabrim izborima, kao što ste vi učinili svojim pisanjem i odlukom da se ne pojavljujete u javnosti', piše Abramović Ferrante i pita je ono što bi vjerojatno svi štovatelji tajanstvene talijanske spisateljice željeli znati – zašto?

Kao djevojka, kaže Ferrante, osjećala se kao zamršen čvor, nereprezentativno.

'Sramila sam se svega, a posebno želje za pisanjem. Pisanje mi se činilo kao čin ponosa, kao da tvrdim da je cijeli svijet u meni. Ali moja je strast bila jaka, a ja sam se trenirala voditi svoj život kao plaha osoba, radikalno ga odvajajući od vremena u kojem bi tijelo pustilo da se prepustim pisanju. Što je ovo razdvajanje bilo oštrije, osjećala sam se slobodnijom', kaže Ferrante i dodaje da je uspjeh malo zakomplicirao stvari.

'Bliski ljudi su mi govorili da se prepustim uživanju, jer čemu pisati ako ne uživam. Morala sam dodatno poraditi na sebi. Bila sam znatiželjna i prizor slave dovodio me u iskušenje, ali na kraju se učvrstilo moje uvjerenje da je moje pravo tijelo sposobno izaći izvan margina s potrebnom energijom. Moje ja koje piše je tamo, a sve ostalo mi se čini smislenim samo u privatnom životu. Kad bih se izložila, postala bih lik, javna fikcija koja bi također uvjetovala fikciju pisanja', objašnjava svoju odluku Ferrante i pita Abramović je li joj poznata ta razdvojenost.

'Postoji li dio vas koji niste razotkrili i koji vam se ponekad čini življim, veselijim od onog dijela kojem ste svojim nastupima dali smisao?' pita Ferrante i dodaje da ima jako puno pitanja za Abramović.

'Pokušali ste zavariti žensko na muško – govorim o vašim suradnjama s Ulayem – kako biste oživjeli treći element i morali ste proglasiti neuspjeh. Postoji li neizbježno nasilje u sukobu između muškarca i žene jer su oni još uvijek povijesno određeni. Može li naša kreativnost buknuti samo uz apsolutnu predanost – naprimjer, bez djece – i u osami?' sasula je niz vrlo osobnih pitanja Ferrante.

Abramović kaže kako misli da je bila najružnije dijete u školi i još od ranog djetinjstva pa sve kroz adolescentsko razdoblje poistovjećivala se s pričom o ružnom pačetu.

'Od malih nogu uvijek sam se osjećala neprikladnom. Stoga su moje tinejdžerske godine bile očajno neugodne i nesretne. Kad sam otkrila medij performansa kojim se mogu izraziti, sve se promijenilo. U trenutku u kojem sam na prvom nastupu izašla pred publiku, trenutno sam doživjela svoju transformaciju, kao da sam se izlegla iz jajeta. Ostavila sam svoje sumnje i slabo samopoštovanje i otkrila svoje uzvišenije ja. Kad nastupam, osjećam se lijepo, blistavo i moćno. Sve je moguće, a svijet oko mene postaje sjajan', kaže Abramović i dodaje kako je to ujedno razlog zašto je u njenom slučaju razdvajanje javnog i privatnog života uvijek imalo malo zamućene linije.

Kao umjetnici performansa, objašnjava Abramović, potrebna joj je pažnja i energija javnosti, a način na koji to može postići insceniranje je vlastitih strahova, ranjivosti i boli kako bi se publika mogla povezati s njima.

'Mislim da ne postoji dio mene koji nisam razotkrila iako definitivno postoje stvari koje mnogi ljudi ne znaju o meni. Volim provoditi vrijeme s prijateljima, a pričamo si politički nekorektne viceve', kaže Abramović i dodaje da ljudi ponekad o njoj stvaraju sliku koja se zrcali kroz njene stroge izvedbe, što definitivno nije slučaj.

Međutim Abramović kaže i da to ne znači da nije puno žrtvovala za svoj rad.

'Kao što ste spomenuli, majčinstvo za mene nije bila opcija jer sam odlučila svojoj izvedbi pružiti nepodijeljenu pozornost. U mnogim slučajevima moj je profesionalni izbor također stvorio distancu između mene i muškaraca, uključujući Ulaya. Intenzitet energije koja se isprepliće u našim nastupima mogao bi biti snažan koliko i razlike u našem privatnom životu, u kojem je najviše prevladao naš ego', kaže Abramović i dotiče se pitanja nasilja koje je spomenula Ferrante.

Abramović misli da je nasilje kao rezultat dva sukobljena svijeta, muškog i ženskog, imalo više veze s njihovom prirodom kao ljudskih bića, nego kao umjetnika.

'Sve u svemu, vrlo sam često u životu osjetila usamljenost i, ispravite me ako griješim, mislim da ste i vi. Međutim kako se vi doista osjećate po pitanju Samoće? Kažete da ste trenirali svoj život voditi kao plaha osoba. Uključuje li to usamljenost kao dio vašeg života?' zanimalo je Abramović.

Ferrante kaže da je bila vrlo sama, a kasnije je živjela užurbanim životom, no ni danas joj ne treba puno ljudi pa vrijeme provodi pišući.

'Osim toga, pisanje je posao koji radite u apsolutnoj, opasnoj samoći, čak i kad vam je glava prepuna gomile ljudi, ispunjena s previše glasova i previše predmeta. Također, javnost uvijek ulazi kad se stvari završe, a budući da sam odlučila ne susretati se s čitateljima, ne imati književne angažmane ili biti dio književnog svijeta, u sve otvorenijem polemičkom uvjerenju da knjige trebaju biti dovoljne same po sebi, evo me u samoći koju bih nazvala apsolutnom', kaže Ferrante.

Talijanska spisateljica kaže da ju je oduvijek zanimala kreativnost Marine Abramović, za koju kaže da je suprotna njenoj, izmišljena da se odvija u javnosti i s javnosti.

'Moram vam reći da me posebno pogađa to s kakvim ponosom izjavljujete to da ste umjetnik. Nikad s istim ponosom ne bih upotrijebila izraz 'pisac', čini mi se pretjeranim. Pa ipak, kad kreativni proces dobro prođe, podjednako je apsorbirajući, podrazumijeva to isto hrabro totalno uranjanje, isti rizik od gubitka sebe, isti napor da se ponovno pronađete. Zašto umjetnicu smatrate posebnim ljudskim bićem, onim koji ne poznaje granice i koje se za umjetnost može izložiti čak do smrti?' pitala je Ferrante Abramović, dodajući da je također fascinirana time da miče umjetnika iz muške ili ženske specifičnosti.

'Još uvijek živimo u svijetu kojim dominiraju muškarci, u kojem muškarci definiraju estetske kanone, tražeći od nas da im se podredimo u svakoj manifestaciji svoga života. Ne mislite li da smo, umjetnici ili ne, još uvijek jako daleko od mogućnosti da se autonomno izrazimo, pobjegnemo iz kaveza moćne, izvanredne muške tradicije', pita Ferrante.

Abramović kaže da je fascinirana njihovim razlikama i ima osjećaj da bi, kad bi se imale priliku upoznati, jedna od druge mogle puno toga naučiti.

U većini slučajeva, objašnjava Abramović, ne vjeruje da je umjetnikov rad dovoljan sam po sebi.

'Umjetničko djelo može nositi puno slojeva značenja, a kad god možemo, umjetnici bi uvijek trebali pokušati premostiti jaz između djela i načina na koji ga javnost percipira. Znam da bi ovo moglo zvučati kao snažna izjava, ali uvijek sam osjećala da je umjetnik sluga društva. Ako imate dar kreativnosti, morate ga podijeliti jer ne pripada samo vama. A kreativnost treba ukloniti iz muške i ženske specifičnosti', kaže Abramović i dodaje da za nju postoje samo dvije vrste umjetnosti – dobra umjetnost i loša umjetnost.

Svijet u kojem dominiraju muškarci, mišljenja je Abramović, struktura je kojoj svi doprinosimo i kaže da je nedavno tijekom jednog projekta imala priliku pristupiti velikoj količini najrazličitijih artefakata koji jasno pokazuju postojanje dominantno matrijarhalnih kultura.

'Postojali su rituali i ceremonije u kojima su žene imale svu moć, temeljenu na neupitnoj činjenici da su u svojim tijelima stvorile život', kaže Abramović i podsjeća na crnogorske i albanske žene koje bi nakon gubitka muževa u ratu svoju igru pojačale do te mjere da bi i same postale muškarci.

'Nosile bi mušku odjeću, koristile oružje, zaustavile menstruaciju i pustile bradu', kaže Abramović i dodaje da sve što želi reći je da su i same žene krive ako su na kraju dale toliko moći muškarcima.

Abramović podsjeća i na primjer Louise Bourgeois, jedne od najistaknutijih umjetnica našeg doba, koja se tek nakon smrti supruga počela potpuno posvećivati svojoj umjetnosti i karijeri.

'Nesvjesni toga, mi stvaramo toliko nadgradnje za sebe i svoje društvo. Mi smo jedine koje to možemo promijeniti. Svi možemo biti ratnici na svoj jedinstven način', kaže Abramović.

I Elena Ferrante izražava nadu da će imati priliku razgovarati s Abramović te kaže da joj se sviđa njen ratnički duh, ali i da se moraju boriti kako nijedna žena više ne bi morala čekati smrt supruga da bi izrazila vlastiti genij.

'Nisam ni uvjerena u to da moramo iskoristiti baš svaku priliku da zamijenimo muškarce i ponašamo se poput njih. Umjesto toga, moramo se boriti za to da završi najveći, najduži i najgluplji gubitak ikad viđen na ovom planetu: gubitak ženske inteligencije i kreativnosti. Tada ćemo vidjeti kvalitetu radova', kaže Ferrante i dodaje da su radovi Marine Abramović izuzetno inventivni te priznaje da je tjeraju na pisanje.

'Nekoliko desetljeća, samo da dam primjer, pokušavala sam raditi na romanu u čijem je središtu vaš performans izveden 1974. u napuljskom Studiju Morra. Ne želim vam dosađivati sad nacrtima koje sam do sada skupila, a da nikad nisam našla rješenje, ali uvijek je postojalo nešto što me plašilo i blokiralo. Reći ću vam da je to trebala biti priča o mladoj ženi iz Napulja koju stariji muškarac odvuče u tu galeriju. Govorim vam o tome sada kako bih naglasila činjenicu da su mi vaši performansi, više od drugih, izgledali promišljeno i tako da unutar kontroliranog prostora dolazi do provociranja, guranja pa postavljanja pitanja: 'A sada, što se događa?' Izmišljate li s potpunom sviješću o potencijalno narativnim situacijama?' zanimalo je Ferrante.

Abramović primjećuje da Ferrante iznosi vrlo važan aspekt umjetnosti performansa i vrlo osoban proces u kojem ona stvara svoje djelo.

'Performans je medij koji mi je dao priliku postaviti vrlo malo preciznih pravila koja mogu slijediti samo kao umjetnik, u danom prostoru i vremenskom okviru. Kao ljudsko biće, naravno da ne bih imala istu izdržljivost i hrabrost koju imam dok nastupam', kaže Abramović pa citira rečenicu iz jednog od Almodovarovih ranih filmova: 'Ja sam samo čovjek i vrlo sam nesavršen.'

Ono na što se ona oslanja, kaže Abramović, energija je javnosti koja za nju predstavlja dodatnu pomoć, potrebnu joj za izvođenje performansa.

'Prihvaćam sve što proizlazi iz onoga što bismo obično smatrali prekidnim trenutkom', kaže Abramović i osvrće se na mladu djevojku koju spominje Ferrante, a koju je u skicama njenog romana stariji muškarac odveo u galeriju na njen performans 'Rhythm 0'.

'Potaknuli ste mi sjećanje koje sam potpuno potisnula i koje do sada nisam ni s kim podijelila. Živo se sjećam da je u Studiju Morra bio mali starac koji je uvijek tih šest sati bio pokraj mene. U jednom trenutku čak se jako približio iako me nikad nije dotaknuo ni aktivno sudjelovao u radu. Međutim mogla sam čuti njegovo disanje i osjetiti njegov dah na svojoj koži. Vjerovali ili ne, on je bio jedina osoba u toj prostoriji koje sam se bojala', prisjeća se Abramović.

S druge strane, kaže Abramović, u performansu 'Rhythm 0' nikad se nije osjećala žrtvom.

'Moja je odluka, i samo moja, bila da budem jedan od 72 predmeta koje sam odabrala, uključujući pištolj i metak. Odlučila sam da javnost može učiniti sve što želi, uključujući ubijanje mene, iako samo u vremenskom okviru koji sam dala. Nakon šest sati to im je pravo oduzeto', kaže Abramović.

Otkriva da je i sama imala neka djela na umu, ali ih nije uspjela realizirati i pita Ferrante što misli zašto se to događa.

Ferrante kaže da ne zna odgovor na to pitanje.

'Dovođenje u red kreativnih procesa, pouzdana rekonstrukcija načina na koji priča nastaje, razvija se i završava je mukotrpan, možda nemoguć pothvat. Moram reći da zapravo baš ne vjerujem onima koji detaljno raspravljaju o koncepciji vlastitih djela', kaže Ferrante i dodaje da se prema njenom iskustvu radi o bljeskovima, sudarima, fragmentarnim prolaznim ukazanjima u kazalištu mozga.

Većina tih ulomaka, kaže, ostavlja blijede tragove. Drugi umjesto toga vuku sve sa sobom, slažu priču do kraja, a treći pak neprestano mijenjaju smjer - jurite ih, gubite se, ponekad vam iznenada dođu iz neočekivanog kuta i povrijede vas.

'Favoriziram ove zadnje, i uvijek sam, a rezultat toga je napuštanje mnogih djela. Obično je to stoga što ih smatram izvan svojih mogućnosti (spisateljica, kao što sam rekla, može računati samo na sebe, javnost stiže kasnije). Ali u nekim slučajevima inzistiram, čekam i počinjem iznova. Na knjigu koja je bila najotpornija na moje pisanje morala sam čekati desetljeće: zove se 'Izgubljena kći'. Napisavši je, bila sam preplašena, jer sam bila sigurna da neću uspjeti', kaže Ferrante.

Dakle, da, mislim da nam neki radovi koje ne ostvarujemo čuče u mozgu i čekaju pravi trenutak s nama. Oni su tu, sastavljamo njihove fragmente, ali naša snaga i hrabrost nisu dovoljni. Ništa strašno. Nakratko su se pojavili, a netko drugi će ih dovršiti umjesto nas', kaže tajanstvena talijanska spisateljica.

'Nismo neophodni', zaključuje Ferrante i kaže da su joj ova razmjena mišljenja i traženje dodirnih točaka bili pravo zadovoljstvo.

I tko zna, možda Ferrante konačno nađe smisao djevojci koju je starac odveo na performans Marine Abramović, a možda i sama skupi snage sjesti za stol i satima nepomično zuriti u oči svoje vjerne publike.