Smatran jednim od najboljih romana 2015., 'Nepravilni glagoli' (njemački Gehen, ging, gegangen), koji je u nas ove godine izdala Naklada Ljevak, donosi priču o Richardu, nedavno umirovljenom sveučilišnom profesoru klasičnih jezika, koji je cijeli život proveo predajući na sveučilištu, uronjen u svijet knjiga i ideja. Odjednom se, međutim, pronalazi u situaciji da potraži novi smisao u svojoj strogoj rutini kad u središtu grada, na berlinskom Alexanderplatzu, otkriva novu zajednicu – šatorsko naselje što su ga postavili izbjeglice iz subsaharske Afrike, koji su u Njemačku stigli nakon pada libijskog predsjednika Gaddafija i sada ondje traže azil. Isprva nepovjerljivo i s oklijevanjem, Richard se postupno upoznaje s pridošlicama, i to počinje mijenjati sve.

Knjiga o izbjegličkoj krizi, koju kritika ocjenjuje iznimnim doprinosom debati o rasi, povlaštenosti i nacionalnoj pripadnosti, 2018. je uvrštena u širi izbor za prestižnu nagradu Booker International, a 2016. dobila je nagradu engleskog PEN-a. Jenny Erpenbeck je, kako nam kaže, konačni poticaj da je napiše dobila u jesen 2013. Tada se, naime, dogodila prva od brojnih tragedija na Sredozemnom moru kada se utopilo gotovo 400 izbjeglica nakon prevrnuća broda.

'Tko su ljudi čija nas smrt toliko malo zanima?'

'Reakcije njemačkih novina bile su šokantno neprimjerene – pisali su da to jest tragedija, ali da Europa, a tako ni Njemačka, ne može prihvatiti sve izbjeglice koje traže azil. Zapitala sam se zašto živote afričkih ili azijskih izbjeglica smatramo manje vrijednima. Tko su ti ljudi čija smrt toliko malo zanima Europljane? Pisanjem knjige željela sam pokazati da vrijedi izdvojiti vrijeme za susret sa stvarnošću preživjelih. To su dva različita svijeta koja žive u istim gradovima ili selima i vode paralelne živote. Učinilo mi se i kao pravi trenutak za suočavanje sa samim sobom jer društvo ne pati samo od kroničnog nedostatka mašte i suosjećanja, ne misleći na to kako bismo se mi osjećali kad bismo izgubili sve, već i od nedostatka ljudskog razumijevanja da smo i mi ti koji smo drugi', kaže Erpenbeck.

Istražujući za 'Nepravilne glagole' godinu dana provela je upoznajući izbjeglice i imigrante u Njemačkoj, a u zahvalama na kraju romana imenima i prezimenima ih nabraja 13 te im upućuje 'veliku i duboku zahvalnost za brojne kvalitetne razgovore'. Njen Richard u 'Nepravilnim glagolima' u jednom trenutku sastavlja popis pitanja za svoje intervjue s izbjeglicama, koje je htio napraviti 'da bi ispitao prijelaz iz ispunjene i pregledne svakodnevice u svakodnevicu izbjegličkoga života'.

Profesor tako među pitanjima zapisuje 'Gdje ste odrasli?', 'Koliko je osoba u Vašoj obitelji?', ali i 'Gdje ste se u djetinjstvu najradije skrivali?' i 'Kako ste zamišljali Europu?'. Kakva su bila pitanja koja je izbjeglicama postavljala Erpenbeck kad ih je upoznavala i kako je bilo svjedočiti njihovoj svakodnevici?

'Ovo je moja jedina knjiga za koju istraživanje traje i nakon što je knjiga objavljena... I dan danas jednom ili dvaput tjedno afrički prijatelji sjede u mojoj kuhinji - razgovaramo, oni usput uče njemački, večeramo, planiramo budućnost, raspravljamo o raznim problemima. Stalno učim o različitim afričkim zemljama, primjerice pristojan način približavanja ganskome kralju, o novoj nigerijskoj vladi ili o tome koliko dugo kamelija može preživjeti bez vode... U godinu i pol rada na knjizi, istraživanje je započelo razgovorom, a onda se u istom tonu i nastavilo', priča autorica.

Otprilike deset ljudi bilo je spremno ispričati joj svoje životne priče, kaže nam.

'Ali potrebno je vrijeme da se stekne povjerenje. Ne možete ni svaki dan razgovarati o nevoljama bijega, beskućništvu ili o ubojstvu vašeg oca. Ublažavali smo teške teme vedrinom i zabavom – kuhali smo zajedno, imali ljetne zabave, svirali i pjevali. Napravila sam dva CD-a s glazbom iz Tuarega. Bili su zanimljivi i apsurdni susreti s njemačkom birokracijom što sam vidjela kada sam pratila prijatelje u Uredu za strance ili kod odvjetnika. Vlastita zemlja mi se u tim trenucima činila egzotičnom', priznaje Erpenbeck ističući kako su, uz sve to, razgovori ostali osnova istraživanja.

'Tema o kojoj je bilo najteže govoriti, ispostavilo se, bio je sam bijeg, ne obiteljski život ili svakodnevna rutina afričkog života kod kuće koju odlaskom zauvijek gube. Jednostavna pitanja često su bila polazna točka za najdublje razgovore, pitanja slična onima koje postavlja Richard. Biti izbjeglica nije zanimanje. Prije prelaska Sredozemnog mora živjeli su normalnim, mirnim životom - taj normalan život omogućuje čitatelju da sebe vidi na njihovom mjestu. Jedan muškarac iz Nigerije radio je kao metalski radnik, osnovao je vlastitu tvrtku u Libiji, živio je sa suprugom i dvoje djece. Tijekom izbijanja građanskog rata 2011., njega i njegovo dvoje male djece arapski rasisti prisilili su da uđu u čamac zajedno sa stotinama drugih Afrikanaca. Kad mi je ispričao kako se njihov brod prevrnuo i kako je izgubio djecu u Sredozemnom moru – to je bio najtužniji trenutak tijekom cijelog istraživanja', priča Erpenbeck.

U knjizi o svome glavnom junaku na jednom mjestu piše: 'Richard je pročitao Foucaulta i Baudrillarda, također i Hegela i Nietzschea, ali ne zna što možeš jesti kad nemaš novac da kupiš hranu'. Zašto joj je bilo važno da je on ne samo neupućen u izbjegličku situaciju, već i visokoobrazovan i neupućen?

'Richardova stvarnost je u potpunosti udaljena od izbjegličke. Svoje istraživanje započinje iz poznatog mu i udobnog položaja znanstvenika, ne radi to jer želi biti od pomoći ili biti 'dobrica'. Ali što ga motivira na istraživanje? Nakon umirovljenja suočen je sa situacijom s kojom se ne zna nositi sam. U izbjeglicama vidi pojedince koji uspijevaju gurati dalje čak i kada ih nitko ne doživljava kao ljude, nikog ne zanimaju njihove sposobnosti, njihov intelekt i budućnost. Između njega i tih mladića postoji razumijevanje koje nema nikakve veze s njihovim stupnjem obrazovanja. Tijekom svog istraživanja otkrio je i druge dodirne točke, poput sjevernoafričkog podrijetla nekih 'svojih' grčkih bogova. To što je Richard baš filolog uglavnom je rezultat moje naklonosti prema Ovidijevim 'Metamorfozama', djelu o promjenama u smislu biografije, o pozitivnim i negativnim razlozima za promjenu identiteta, o odnosima svih stvari u i na svijetu.Također je povezano i s Homerom i njegovom Odisejom - što je, po mom mišljenju, knjiga o nekome tko je preživio rat i bori se da preživi povratak kući. Takozvano visoko obrazovanje ne bi bilo iznova zanimljivo generacijama i generacijama kad se ne bi temeljilo na iskustvima smrti, gubitku i strahu - činjenice zajedničke svim ljudima. Jeste li ikad vidjeli rutu Odisejevog putovanja? Danas izbjeglice pokušavaju preživjeti u improviziranim brodicama na istom moru: Sredozemlju. Ako je čitatelj u stolici zaboravio na gorku stvarnost iza priča filozofskih djela – nije zgoreg podsjetiti. Ne postoji razumna granica između 'visokog' i 'niskog'. Svi smo smrtni. Svi imamo samo jedan život. Što nakon toga dolazi nitko ne zna', kaže Erpenbeck.

Dodatan zanimljiv aspekt 'Nepravilnih glagola' je i to što njen glavni lik, Richard, nije u potpunosti 'dijete Zapada'. Živio je, zapravo, u Istočnom Berlinu i vrlo dobro zna što znači (ne)pripadati u vlastitome gradu koji je ne tako davno dijelio svoje građane na 'nas' i 'njih'. I Erpenbeck je 1967. rođena u Istočnom Berlinu i potječe iz obitelji intelektualaca. Otac je, kao i ona, pisac, majka se bavila prevođenjem, a baka Hedda Zinner bila je dramatičarka, glumica i ljevičarska aktivistica. Ta istočnonjemačka pozicija, iz vlastite biografije, bila joj je važna u knjizi 'Nepravilni glagoli', budući da nudi specifičan pogled na situaciju izbjeglica i migranata.

'Iskustva koja smo stekli nakon pada zida, kao novi građani zapadnog svijeta, pružila su nam određeni uvid u mentalno stanje onih koji u Europu stižu s velikim nadama, ali bez ideje o tome kakva ih stvarnost čeka s druge strane oceana. Teško je naviknuti se na način života u društvu koje se temelji na potpuno drugačijim vrijednostima od onih s kojima ste odrasli. Teško je ostaviti život iza sebe. To razumijevanje jedna je od spojnica između Richarda i novopristiglih izbjeglica. Druga je ideja o ravnopravnosti i solidarnosti. U mom vlastitom socijalističkom odrastanju nije bilo rasprave o različitim bojama kože. Patnja siromašnih i suradnja ljudi koji trpe kako bi ostvarili bolji život svih ljudskih bića bila je polazna točka marksističke filozofije', kaže Erpenbeck.

Iako je njena knjiga generalno izazvala pozitivne reakcije, bilo je i onih kojima je ponešto u njoj smetalo. Neki su se, primjerice, žalili na 'naizgled naivne i nevine afričke likove' koji nikada nisu čuli za 'raznolike pojmove kao što su stomatologija, Hitler, božićna drvca, kozice ili Drugi svjetski rat'.

'Možda ima i drugih izbjeglica kojima su ti pojmovi poznati, ali oni koje sam ja upoznala nisu znali nešto ili ništa od navedenog. I što? Prvo i osnovno, to je pitanje različite kulture, različitih svakodnevica kao u svakoj dalekoj zemlji svijeta. Drugo, to je pitanje obrazovnog sustava. Mnogi od njih jednostavno nikada nisu imali priliku ići u školu - ali to ne govori apsolutno ništa o njihovoj inteligenciji, osjetljivosti i otvorenosti prema svijetu. Pohađanje škole nije magija. Znanje naučeno u školi nema nikakve veze sa superiornošću. Učiti možemo i bez tome namijenjene institucije. Svi. Čak bih rekla da se važne stvari uče kroz život, a ne u učionici. Izbjeglice imaju široko životno iskustvo - oni su elita u pogledu preživljavanja u najtežim okolnostima, u pogledu brige za obitelj i snažne volje da podnesu teškoće kako bi promijenili svoje živote. Pogledajte nas bezbrižno blesave Europljane. Što znamo o ostavljanju tragova u pustinji? Što znamo o afričkim kraljevstvima koja su postojala prije nego što su europski okupatori doplovili do njihovih obala? Jesmo li sposobni govoriti barem jedan od stotinu jezika koji se tamo govore? Znamo li uopće imena svake od 54 afričke države? Što znamo o afričkoj poeziji, politici, povijesti?', pita Erpenbeck.

Na pitanje što misli o trenutnom odnosu prema izbjeglicama i migrantima u Njemačkoj, kaže da je i dalje prisutna problematična razlika između političkih i ostalih izbjeglica.

'Ljudi širom Europe glasaju za mržnju'

'Nakon Drugog svjetskog rata, njemačko obećanje da će pomoći političkim izbjeglicama bilo je smatrano velikim ostvarenjem, ali sada je, u vrijeme klimatskih promjena i svjetske eksploatacije resursa od strane velikih privatnih tvrtki, izraz 'politički' postao mnogo složeniji. Proces prihvaćanja izbjeglica u Njemačkoj još uvijek traje predugo, s previše besmislenih propisa. Neki se, prema zakonu, uopće ni ne mogu nazivati ​​izbjeglicama. To je šuma papirologije koju moraju razumjeti ljudi koji često ne znaju ni čitati. 'Zahvaljujući' Dublinskim propisima o azilu, mladi ljudi koji očajnički traže posao osuđeni su na višegodišnje čekanje. Zašto ih nismo spremni poslati u školu kako bismo im omogućili da postanu pripravnici? Umjesto toga, kruti sustavi štite granice modernog vremena, prvi put u povijesti čovječanstva, zaustavljaju migraciju ljudi preko kontinenata - od čega su tijekom stoljeća kultura, baština i znanje širom svijeta dobivali nove impulse. Nešto je pošlo po zlu. Ljudi, ne samo u Njemačkoj, već širom Europe glasaju za mržnju', zaključuje autorica kojoj je Naklada Ljevak nedavno izdala još jednu knjigu, 'Večer svih dana', izvorno objavljenu 2012.

U njoj Erpenbeck prati pet mogućih životnih puteva i pet smrti jedne žene čiji se životni vijek proteže - ili se ne uspijeva protegnuti - tijekom dvadesetog stoljeća. Neobično putovanje počinje u galicijskom gradiću negdje 1900. godine, nastavlja se u Beču prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, pa u Staljinovoj Moskvi, da bi okončalo u suvremenom Berlinu.

'Nakon smrti moje majke provela sam mnogo vremena u razmišljanju o životu, smrti, šansama, 'sudbini' i izborima koje imamo. Smrt je, za ljude koji su ostali, trenutak osvrtanja i pokušaj shvaćanja i slaganja života pokojnika. Osobno sumnjam u ideju neizbježnog puta koji nas vodi do samog kraja. Usredotočujući se na prijelazne životne točke, željela sam ukazati na brojne prilike kojima smo izloženi, koliko mogućih života preskočimo, ne proživimo, prilike koje nas tek čekaju. Za biografije mladih, poput onih u mojoj prvoj knjizi, koji su uhvaćeni u nekom limbu izbjeglica, ta prijelazna mjesta su ključna, a često su rezultat ljudskog djelovanja. Velika je razlika pruži li vam netko ruku i pomoć ili ne. Ponekad je to pitanje života i smrti', kaže nam Erpenbeck koja je u književnost ušla nakon studija kazališne umjetnosti na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, a potom glazbene umjetnosti na glazbenom konzervatoriju Hanns Eisler, kao već afirmirana producentica i kazališna redateljica. Prvu knjigu objavila je 1999., Geschichte vom alten Kind, roman o starom djetetu.

U Zagrebu autorica gostuje sutra, 7. prosinca u 17 sati, u Kulturno-informativnom centru (KIC), u sklopu programa Europea. Razgovarat će sa Svjetlanom Lackom Vidulićem i prevoditeljicom Ines Meštrović, uz moderatoricu Ivonu Haller. U Puli je 8. i 9. prosinca, na Sa(n)jam knjige u Istri. Prvog dana, 8. prosinca, u 18 sati, uz prevoditelja Andyja Jelčića i Paolu Orlić sudjelovat će u program 'Otok–geto–azil', u kojem se raspravlja o novovremenoj getoizaciji slobode govora i slobode misli te o suvremenim pozicijama migranata, azila i azilanata, a otokom se bavi i kao utopijskim mjestom i paradigmom poetičnog i literarnog prostora. Potom, 9. prosinca u 11 sati gostovat će kod Aljoše Pužara u popularnom sajamskom programu 'Doručak s autorom'.