I ovaj Cruzov roman objavila je Naklada Ljevak, a s portugalskoga na hrvatski jezik preveo Dean Trdak, koji je prevoditelj i svih drugih naslova ovog autora do sada objavljenih u Hrvatskoj, poput knjiga 'Kokoschkina lutka' i 'Cvijeće'.

Kako je to rekla književna kritičarka Anda Bukvić-Pažin koja je moderirala susret, Trdak je zapravo 'hrvatski glas Afonsa Cruza'.

Susret s Cruzom priređen je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića gdje je književnik izrazio zadovoljstvo što se mogao susresti sa svojim čitateljima usprkos pandemiji koronavirusa. Ali, našalio se, pandemija je imala barem jednu dobru stranu - ljudi su se u većoj mjeri okrenuli knjizi pa je tako, primjerice, u Španjolskoj i Velikoj Britaniji jako porasla prodaja knjiga.

Ovaj kulturni događaj dio je mnogih aktivnosti u Godini čitanja koja je ove 2021. proglašena u Hrvatskoj

Obično-neobičan roman naizgled triler, a zapravo priča o ljubavi

'Ni svi kitovi ne lete' obično je neobičan roman, rekla je Bukvić-Pažin saževši radnju romana koji se događa u Parizu usred 'Hladnog rata', kada je CIA osmislila plan nazvan 'Ambasadori jazza' kojim se, putem glazbe, namjeravalo poboljšati međunarodnu percepciju Sjedinjenih Američkih Država.

Glavni lik je američki jazz pijanist Erik Gould koji 60-tih godina prošloga stoljeća živi u Parizu. Riječ je o genijalnom glazbeniku koji ima sinesteziju - pojavu u kojoj se podražaji primaju u području jednog osjetila, a doživljavaju u području drugoga.

Glazba i ljubav prema njegovoj ženi Ruskinji Nataši u potpunosti prožimaju njegov život koji se drastično mijenja kada Nataša jednoga dana nestane bez traga i bez oproštajne poruke. Njezin nestanak Goulda slomi u toj mjeri da će jedva biti sposoban samostalno funkcionirati, a kamoli se brinuti za njihova sina Tristana koji je od oca naslijedio sinesteziju, te će Gould postati idealna meta za plan CIA-e.

Ali, iako sve izgleda kao triler, Bukvić-Pažin objasnila je kako je napeta špijunska priča samo izlika za Cruza da napiše roman o ljubavi, smrti, umjetnosti i samoći.

Pisanje kao posljedica čitanja

U razgovoru s moderatoricom i prevoditeljem Cruz je posvjedočio i da je čitanje toliko važno za njegov književni rad te je zapravo pisanje posljedica čitanja kojemu ovaj portugalski književnik svakodnevno posvećuje puno vremena i to s ljubavlju.

Jer za njega je čitanje zapravo najosobnija kulturna aktivnost, zahtjevan i izoliran meditativni proces, aktivnost koju činimo sami.

Osim što ima ugled jednoga od najkreativnijih portugalskih književnika, a piše i za djecu, Cruz je i poznati ilustrator, animator i autor animiranih filmova. Na pitanje kako se odlučuje za jedan od umjetničkih izraza, Cruz je odgovorio da sve počinje idejom, a o karakteru te ideje ovisi hoće li je izraziti slikom ili tekstom. Posvjedočio je da se u pisanju vodi time da ne piše za mnoštvo nego samo za jednu osobu, a također na početku pisanja ne razmišlja piše li knjigu za odrasle ili za djecu.

Komentirajući primjedbu da djeca danas sve manje čitaju, Cruz se osvrnuo na specifičnost portugalske situacije gdje taj problem nije prisutan. Spomenuo je kako je 40-tih godina prošloga stoljeća, kada je rođen njegov otac, zbog dugogodišnje političke diktature, polovica stanovnika Portugala bila nepismena, a kada je on rođen - 1971. nepismena je bila još četvrtina stanovništva.

Dodao je kako, osim toga, čitanje nije baš bila 'korisna' aktivnost, posebice za djevojčice. Tako da je danas u Portugalu čitanje u boljoj poziciji no što je ikada bilo.

Osim što vjeruje u budućnost čitanja ne samo u Portugalu nego uopće, Cruz se našalio da je i pandemija koronavirusa zapravo pridonijela strategiji poticanja čitanja.