Vijest je to koja je progutala čitave kulturne rubrike svih medija koji drže do sebe, događaj par excellence. Ne radi se samo o specijaliziranim portalima; primjerice The New York Times i The Guardian kao da se natječu u izmišljanju novih uglova promatranja ove popkulturne poslastice. Jer novi album Beyoncé, bio dobar ili loš, to svakako jest. Omogućio nam je to zaokret glazbene kritike prema popu, poznat kao poptimizam, pristup koji je danas dominantan.

Čak i ako ste zadnjih mjeseci proveli ignorirajući medije, vjerojatno vas nije mimoišla fotografija kaubojski odjevene Beyoncé na bijelom konju te s američkom zastavom u lijevoj ruci. Ispostavilo se da je to naslovnica albuma imena 'Cowboy Carter', novog proizvoda iz radionice 800 milijuna dolara teške kraljice popa, što je potaknulo spekulacije da će se u svom novom pothvatu okušati kao country glazbenica, a dodatno su je cementirali singlovi indikativnih naslova 'Texas Hold 'Em' i '16 Carriages' objavljeni u veljači. Međutim konsenzusa je li to doista country i dalje nema, premda legitimitet tezi daju gostujuće legende žanra poput Dolly Parton, Linde Martell i Willieja Nelsona. Možda je najbolje reći da se radi o koktelu žanrova.

Konceptualni album - blockbuster, zamišljen kao fiktivna radiopostaja KNTRY Radio Texas, svojim trajanjem od preko 78 minuta raspoređenih na 27 pjesama, od kojih dobar dio otpada na omražene skitove i ne-pjesme, zahtjevan je zalogaj u eri TikToka, no Kraljica Bey može što god hoće. Ovdje je naumila obračunati se s načinom na koji country industrija tretira afroameričke glazbenike poučena iskustvom iz 2016. godine, kada je u Nashvilleu - s grupom Dixie Chicks - izvela pjesmu 'Daddy Lessons', naišavši na žestoku reakciju konzervativaca. Spomenuto iskustvo potaknulo ju je da zaroni duboko u afroamerički doprinos dominantno bjelačkom žanru i otvori tu bremenitu temu, u čemu je ostvarila velik uspjeh.

Nije, naravno, prva kojoj je to palo na pamet, neki od njezinih prethodnika u tome bili su Ray Charles, Tina Turner i Lionel Richie, ali teško da je itko u povijesti popularne glazbe imao toliko resursa na raspolaganju. Među producentima albuma tako su potpisane face poput Paula McCartneyja i Pharrella Williamsa, a stvar nije ništa slabija ni po pitanju gostovanja u pjesmama, gdje se nalazi ponešto i za mlađe generacije u vidu Miley Cyrus i Post Malonea, dok se mjesta, u duhu drevne nepotističke tradicije, našlo i za njezinu šestogodišnju kćer Rumi Carter. Statement su svakako skupe obrade 'Blackbird' The Beatlesa i 'Jolene' gostujuće Dolly Parton. Upravo u potonjoj najviše do izražaja dolazi njezin prepoznatljiv stav: za razliku od Parton, koja moli svoju suparnicu za milost, Beyoncé prijeti nasiljem ako se Jolene samo usudi i pokuša joj preoteti voljenog muškarca.

Ipak, rezultat je, unatoč silnom trudu, dostupnim resursima i kritičarskim laudama, u velikoj mjeri razočaravajući za slušatelja, što govore i brojke na streaming servisima - iskustvo je jednostavno dosadno. Nije samo do maratonskog trajanja, nešto je i do nedostatka ideja, odnosno nije dovoljno biti vokalni virtuoz, nakrcati izdanje gostujućim zvijezdama, zaliti to konceptualnim preljevom i reći: neka jedu kolače. S druge strane, Kraljica Bey vjerojatno je zadovoljna, piše se samo o njoj.