Dok roveri poput Curiosityja i Perseverancea plaze površinom Marsa i traže tragove drevnog života, vrlo je izvjesno da trenutno dostupnim metodama neće postići puno. Svi tragovi aminokiselina koje su na Marsu postojale tijekom ere kad je bio naseljiv, pretpostavlja nova studija, nalaze se na minimalno dva metra dubine, piše ScienceAlert.

Ovo je, kao što smo već jednom rekli, problem za rovere poput Perseverancea koji sa svojom bušilicom kopaju do pet centimetara dubine. Na tim dubinama, kaže NASA-in fizičar Alexander Pavlov, za kompletan raspad aminokiselina treba samo 20 milijuna godina. 'Ako u mješavinu tla dodate perklorate i vodu, vrijeme raspada se ubrzava', kaže.

Kozmička radijacija koja uzrokuje raspad organskih spojeva velik je problem za potencijalne koloniste. Prosječan čovjek na Zemlji godišnje upije oko 0,33 milisiverta kozmičke radijacije, dok bi na Marsu u tom razdoblu upio 250 milisiverta. Ovo opasno zračenje visoke energije koje dolazi iz sunčevih solarnih baklji i energetskih događaja poput supernova može probiti kamen, ionizirajući i uništavajući sve organske molekule kojih se domogne.

Mars je, barem tako kažu, nekad davno imao jače magnetsko polje i puno gušću atmosferu. Na planetu smo pronašli i dokaze toga - stvari poput tragova tekuće vode, nekadašnjih oceana, rijeka i jezera. Ova kombinacija značajki predlaže da je sadašnji Crveni planet (možda i na nekoliko navrata) bio naseljiv.

Jedan znak koji upućuje prema naseljivosti planeta prisutnost je aminokiselina, organskih spojeva koji sami po sebi nisu tragovi organskog života, već čine neke od osnovnih građevnih materijala života. Aminokiseline nastaju od proteina, a do sad smo ih pronašli na svemirskim stijenama poput asteroida Ryugu ili u atmosferi Kometa 67P. One nisu definitivan znak života, no njihov pronalazak na Marsu mogao bi postati još jednim tragom potencijalnog života, makar ga sad više nema.

Pavlov i njegov tim htjeli su bolje shvatiti vjerojatnost pronalaženja tragova aminokiselina na Marsu, pa su dizajnirali slične uvjete na Zemlji. Pomiješali su aminokiseline s mineralima koje nalazimo u Marsovom tlu te ih zapečatio u testnim cilindrima koji imitiraju marsovsku atmosferu i tamošnje temperature.

Tim je nakon toga ozračio uzorke ioniziranom gama radijacijom koja imitira kozmičku radijaciju koju očekujemo na marsovskoj površini tijekom razdoblja od oko 80 milijuna godina. Dosadašnji pokusi ozračivali su samo aminokiseline bez simulanata tla, što je rezultiralo netočnim kalkulacijama životnog vijeka aminokiselina. 'Naš rad je prva sveobuhvatna studija gdje se uništenje širokog raspona aminokiselina proučavalo u uvjetima prisutnima na Marsu (temperatura, sadržaj vode, prisutnost perklorata) uz mjerenje i usporedbu razine radilize, odnosno uništenja' kaže Pavlov, autor nove studije objavljene u Astrobiologyju.

'Izgleda da dodavanjem silikata, odnosno silikata sa perkloratima dramatično ubrzava uništenje aminokiselina', dodaje-

Ovo znači da su aminokiseline na površini Marsa nastale prije oko 100 milijuna godina pretvorene u ništavilo. S obzirom da površina nije gostoljubiva za život kakav poznajemo puno dulje (milijardama godina), par centimetara koje iskapaju Curiosity i Perseverance neće rezultirati otkrićem aminokiselina. Oba rovera su do danas na Marsu pronašla organske tvari, no s obzirom da su te molekule morale nastati ne-biološkim procesima, ne mogu se uzeti kao dokazi života. Nadalje, istraživanje pokazuje da su se te molekule dramatično promijenile zbog ionizirajuće radijacije.

Ovu teoriju podupiru dodatni dokazi poput aminokiselina pronađenih u meteorima koji su završili na Zemlji. Antarktički marsovski meteor RBT 04262 koji je, pretpostavlja se, stigao s Marsa na sebi ima aminokiseline, no mehanizam na koje su one nastale još je nepoznat. S obzirom da meteori koji dolaze s Marsa izlijeću iz dubine od minimalno jednog metra, postoji šansa da su aminokiseline s RBT-a 04262 bile zaštićene od kozmičke radijacije'.

Drugim riječima, ako želimo iskopati ostatke vanzemaljaca na Marsu, trebat će nam veća lopata.