Različiti scenariji su predviđali izvrgavanje zabrana putovanja, svađe zbog cjepiva i sporove između državnih i saveznih čelnika, ali nitko nije mogao predvidjeti trenutnu razinu disfunkcije u Sjedinjenim Američkim Državama
Pandemija je počela u Brazilu; novi koronavirus prešao je sa šišmiša na svinje i s njih na seljake, da bi se onda proširio do velikog grada s međunarodnom zračnom lukom. Odatle su ga zaraženi putnici prenijeli u Sjedinjene Američke Države, Portugal i Kinu. U sljedećih 18 mjeseci koronavirus se proširio svijetom: 65 milijuna ljudi je umrlo, a globalna ekonomija završila je u rasulu...
Ovaj fiktivni scenarij, nazvan Event 201, odigrao se prošlog listopada u konferencijskom centru u New Yorku pred skupinom akademika, vladinih dužnosnika i poslovnih lidera. Svi su bili šokirani, a baš je to htio Ryan Morhard, specijalist za biološku sigurnost Svjetskog ekonomskog foruma u Ženevi, piše Nature. Mislio je da svjetski čelnici prijetnju pandemije ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pa ih je htio natjerati da se suoče s potencijalno ogromnom ljudskom i ekonomskom krizom.
Simulacije i procjene
Samo dva mjeseca kasnije Kina je prijavila tajanstvenu epidemiju upale pluća u Wuhanu. Ostalo manje više znate; broj potvrđenih slučajeva Covida-19 širom svijeta približio se brojci od 20 milijuna, a umrlih je već više od 700 tisuća.
Event 201 bio je tek jedna od desetaka simulacija i procjena kojima su ispitivani mogući nedostaci svjetskih vlada i organizacija u slučaju pandemija. Takve vježbe trebale su razotkriti moguće slabe točke, od nepoštivanja zabrane kretanja, preko nedostatka medicinske opreme, do masovne neorganiziranosti i širenja dezinformacija.
Ali ti scenariji nisu predviđali situacije poput nedostatka cjepiva, manjka dijagnostičkih testova i pojave državnika koji odbijaju savjete stručnjaka za javno zdravstvo.
Nitko nije niti predvidio da će Sjedinjene Države biti među najteže pogođenim zemljama. Štoviše, SAD je lani bio na samom vrhu Globalnom indeksa zdravstvene sigurnosti na kojem se našlo 195 zemalja. Bili su, tvrdilo se, najbolje pripremljeni za borbu protiv epidemije na temelju više od 100 čimbenika. Uzgred budi rečeno, Hrvatska je na tom indeksu zauzela 38. mjesto.
'Mi smo broj jedan', hvalio se američki predsjednik Donald Trump na brifingu u Bijeloj kući 27. veljače, držeći primjerak izvještaja u ruci. Dok je to izgovarao, SARS-CoV-2 već se neprimjetno širio njegovom zemljom.
Što je pošlo po zlu?
Zašto deseci simulacija, procjena i bijelih knjiga nisu uspjeli predvidjeti kolosalne pogreške u koracima koje je učinila najbogatija nacija na svijetu? I kako to da je to uspjelo niskorangiranim zemljama s popisa, recimo Vijetnamu?
Simulacije pandemija postale su popularne početkom tisućljeća. Specijalisti za biološku sigurnost i javno zdravstvo prilagodili su ratne igre kojima se koristila vojska, kako bi testirali zdravstvene sustave, utvrdili propuste i ispravili ih na vrijeme.
Dvije rane simulacije uključivale su biološke napade u kojima su druge zemlje Amerikom proširile male boginje. Operacije Dark Winter iz 2001. i Atlantic Storm iz 2005. vodili su istraživački centri za biološku sigurnost, a nadgledali su ih ljudi poput bivše čelnice Svjetske zdravstvene organizacije Gro Harlem Brundtland i Madeleine Albright, državne tajnice bivšeg predsjednika Billa Clintona.
U simulaciji je bilo uočeno kako su natezanja između raznih razina vlasti oslabile sposobnom zdravstvene intervencije, da bolnice nisu bile u stanju podnijeti priljev oboljelih, a ponestalo je i cjepiva. Nakon toga Kongres je izglasao zakon kojim se trebalo pripremiti za pandemiju i druge opasnosti te financirati istraživanja.
'Respiratorni virus je pobjegao iz laboratorija...'
Uslijedio je niz epidemija s teškim posljedicama, od SARSA-a, MERS-a, do svinjske gripe i ebole. Ujedinjeni narodi obvezali su se istražiti načina na koji bi se svijet bolje pripremio na buduće prijetnje. Izvještaj iz 2016. preporučio je ulaganja u cjepiva, terapije i dijagnostiku zaraznih bolesti i naglasio potrebu da svi relevantni faktori sudjeluju u simulacijama zaraznih bolesti.
U siječnju 2017. Svjetska banka i Fondacija Bill & Melinda Gates podržali su simulaciju pandemije na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Vježba je naglasila potrebu za boljom koordinacijom između tvrtki, vlada i neprofitnih organizacija u upravljanju globalnim lancima opskrbe medicinskom opremom, dijagnostičkim testovima, liječenjima i cjepivima. Scenarij se poklopio s pokretanjem Koalicije za inovacije i spremnosti protiv epidemije (CEPI).
U svibnju 2018. u Washingtonu je održana vježba Clade X. Respiratorni virus je pobjegao iz laboratorija, a zaraza se brzo proširila ispod radara jer je polovica inficiranih pokazala malo ili nimalo simptoma. Medicinske zalihe brzo su nestale, a bolnice se prepunile pacijentima. Savezni i državni čelnici izdavali su oprečne poruke i trebalo je proći više od 20 mjeseci dok se nije pojavilo cjepivo. Zvuči poznato, zar ne?
Odigrali su Amerikanci još sličnih simulacija. U lanjskoj vježbi Crimson Contagion turisti su se iz Kine vratili s novim virusom gripe koji se preko Chicaga raširio zemljom i zarazio 110 milijuna ljudi. Vježba je pokazala da tamošnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi nema jasne ovlasti za provođenje mjera protiv pandemije na saveznoj razini, ali ni pristup potrebnom novcu.
Otrežnjenje je stiglo brzo
No simulacije poput Clade X i Crimson Contagion barem su ukazale na slabe točke koje su bile dobro zamaskirane u već spomenutom Globalnom indeksu zdravstvene sigurnosti i komplementarnim evaluacijama Svjetske zdravstvene organizacije. Kad je riječ o otkrivanju novih patogena Amerikanci su bili hvaljeni zbog svoje mreže laboratorija i opsežnog komercijalnog tržišta dijagnostičkih testova.
No, otrežnjenje je stiglo brzo; ogromni laboratorijski kapaciteti i bulumenta epidemiologa očito nisu bili dovoljni da se spriječi širenje virusa. Ostat će zabilježeno da je krajem siječnja Trump objavio jedan jedini tweet o koronavirusu i njih 40 u vezi saslušanja o impeachmentu, njegovim skupovima i porazima demokrata.
Propusti u kontroli putnika koji u laze u zemlju, nevolje s cjepivima koja ne postoje, nedostatak testova i sve ono o čemu se pričalo u simulacijama, sve se to sad odigravalo u stvarnom životu. Administracija je za to vrijeme uvjeravala javnost da koronavirus uopće nije tako opasan kako se priča, stručnjaci su ušutkivani, agencije gubile ovlasti, a smjernice izmijenjene.
Nastala je totalna konfuzija koju je jedan zdravstveni djelatnik opisao riječima: 'Za rad vam treba benzin u motoru i kočnice, ali ako vozač ne želi koristiti automobil, ne idete nigdje.'
Odnosno, kako je to objasnio Scott Dowell, stručnjak za zarazne bolesti iz Zakladi Gates i sudionik nekoliko simulacija, 'Nije da SAD nemaju prave alate, nego ih ne koristi'.