Ova svjetlost, poznata kao kozmička optička pozadina, je nevjerojatno slaba – čak 100 milijardi puta slabija od sunčeve svjetlosti koja doseže do površine Zemlje. Zbog toga je nemoguće vidjeti je golim okom, a izuzetno je teško otkriti čak i s naprednim teleskopima, piše Independent.

Kako bi izmjerili ovu svjetlost, znanstvenici su se koristili NASA-inom letjelicom New Horizons, koja je 2015. godine proletjela pokraj Plutona i sada se nalazi milijardama kilometara daleko od Zemlje. To je omogućilo istraživačima da 'pobjegnu' od svjetlosnog zagađenja koje okružuje Zemlju i reflektira se od prašine i krhotina u blizini našeg planeta. Na taj način dobili su pogled duboko u svemir.

Iako ni tada nisu bili potpuno oslobođeni od prašine, uspjeli su ukloniti 'halo' svjetlosti koji okružuje našu galaksiju iz svojih proračuna i izračunati svjetlost koja ostaje. Ta svjetlost predstavlja pozadinsku svjetlost svemira koja je ostala iza trilijuna zvijezda i galaksija koje su se formirale i potom nestale od samog početka svemira.

Precizno mjerenje ove svjetlosti važno je jer znanstvenicima omogućuje da provjere točnost svojih proračuna o rastu svemira – ili da utvrde postoje li drugi, dosad nepoznati izvori svjetlosti u svemiru.

Znanstvenici su otkrili da je pozadinska svjetlost otprilike 11 nanovata po kvadratnom metru po steradijanu (mjerna jedinica prostornog kuta). Steradijan je dio neba širok otprilike koliko 130 naših Mjeseca.

Ovo otkriće uglavnom se podudara s očekivanjima istraživača, što znači da ne postoje neobični objekti – poput nepoznatih čestica ili galaksija – koji emitiraju više svjetlosti nego što se dosad mislilo. Ovo istraživanje opisano je u novom radu pod nazivom 'New Synoptic Observations of the Cosmic Optical Background with New Horizons', objavljenom u časopisu The Astrophysical Journal.