Početak tjedna donio je dobre vijesti za troje ekonomista s američkih sveučilišta Harvard i Massachusetts institute of technology (MIT). Kraljevska švedska akademija znanosti objavila je u ponedjeljak da će ovogodišnjeg Nobela za ekonomske znanosti primiti Abhijit Banerjee, Esther Duflo i Michael Kremer 'za eksperimentalni pristup rješavanju globalnog siromaštva'.

Troje znanstvenika zaslužno je za istraživanja koja su 'značajno poboljšala našu sposobnost da se borimo protiv globalnog siromaštva', navodi se u priopćenju Akademije. U samo dva desetljeća njihov eksperimentalni pristup je razvojnu ekonomiju (grana ekonomije koja se bavi pitanjima gospodarskog razvoja) pretvorio u atraktivno znanstveno područje, dodaju u Akademiji i podsjećaju da, usprkos značajnom poboljšanju situacije u posljednje vrijeme, 700 milijuna ljudi i dalje živi uz vrlo niske prihode. Također, svake godine diljem svijeta umire pet milijuna djece mlađe od pet godina od bolesti koje bi se mogle spriječiti ili izliječiti jeftinim tretmanima.

Banerjee, Duflo i Kremer zaslužni su za inovativan pristup u potrazi za pouzdanim odgovorima na pitanja kako se najbolje boriti protiv siromaštva. Njihov pristup podrazumijeva dijeljenje problema siromaštva na sve manja i lakše rješiva pitanja, primjerice koji su najefikasniji načini poboljšanja školskih rezultata ili poboljšanja dječjeg zdravlja.

'Pokazali su da se najbolji odgovori na ova manja, preciznija pitanja dobivaju u pažljivo pripremljenim eksperimentima među ljudima koji su pogođeni tim problemima', objašnjavaju iz Kraljevske švedske akademije znanosti.

Kremer je, primjerice, sredinom devedesetih sa suradnicima kroz niz raznih eksperimenata pokazao kako poboljšati školske rezultate djece u zapadnoj Keniji. Duflo i Banerjee su, često s Kremerom, provodili slične studije u drugim državama, a njihove eksperimentalne metode sada u potpunosti dominiraju razvojnom ekonomijom. Među konkretnim rezultatima koji su proizašli iz njihova rada nalazi se više od pet milijuna indijske djece čiji je školski uspjeh poboljšan zahvaljujući dopunskoj nastavi, kao i izdašno subvencioniranje preventivnih zdravstvenih usluga u nizu zemalja.

Banerjee je rođen u Indiji, a doktorat je stekao krajem osamdesetih na Harvardu, u istoj instituciji u kojoj je doktorirao i Michael Kremer. Rođena Parižanka, Esther Duflo nakon školovanja u Francuskoj doktorirala je na MIT-u te je s 29 godina postala najmlađa profesorica u stalnom zvanju. Banerjee, danas također profesor na MIT-u, i Duflo vjenčali su se 2015.

Četrdesetšestogodišnja Esther Duflo tek je druga dobitnica Nobela za ekonomiju i najmlađa laureatkinja u povijesti ove nagrade. Prije nje je jedina dobitnica ekonomskog Nobela bila američka ekonomistica Elinor Ostrom, a najmlađi laureat bio je Kenneth Arrow, američki ekonomist koji je dobio nagradu 1972. u dobi od 51 godinu. Najstariji laureat je ekonomist Leonid Hurwicz, a nagradu je primio 2007. s 90 godina. Hurwicz je ujedno najstariji dobitnik Nobelove nagrade u svim kategorijama.

Troje ovogodišnjih dobitnika tako su se našli među tek nešto više od osamdeset znanstvenika sa značajnim doprinosom ekonomskim znanostima koji su primili tu nagradu otkad je prvi put dodijeljena 1969. godine. Lanjski dobitnici bili su američki ekonomisti William Nordhaus 'za integriranje klimatskih promjena' i Paul Romer 'za integriranje tehnoloških inovacija' u dugoročne makroekonomske analize. Među prijašnjim laureatima nalaze se i neki od najpoznatijih današnjih ekonomista, poput Paula Krugmana ili Josepha Stiglitza.

Letimičan pogled na popis svih dobitnika otkriva interesantnu neravnotežu. U posljednja četiri desetljeća daleko najveći dio laureata došao je s američkih sveučilišta, s tek još tu i tamo pokojim ekonomistom iz zapadne Europe. Posljednji dobitnik ekonomskog Nobela iz onoga što bismo mogli smatrati s istokom Europe povezanim socijalističkim sustavima bio je Leonid Kantorovič s tadašnjeg Lenjingradskog državnog sveučilišta. On je 1975. s nizozemsko-američkim znanstvenikom Tjallingom Koopmansom dobio Nobela za 'doprinos teoriji optimalne alokacije resursa'.

Iako ekonomski Nobel nije klasična Nobelova nagrada – ne isplaćuje se iz originalne Nobelove zaklade, već je uspostavljena krajem šezdesetih na prijedlog švedske središnje banke, koja je i financira – laureati se odabiru kao i za ostale nagrade. Sama nagrada dodjeljuje se na istoj ceremoniji s dobitnicima Nobela za kemiju, fiziku, medicinu, književnost i mir, na godišnjicu smrti Alfreda Nobela 10. prosinca.

Zanimljivo je stoga vidjeti na koji se način uopće bira dobitnik godišnje nagrade čiji je pun naziv 'nagrada Švedske središnje banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela'. Za odabir laureata zadužena je Kraljevska švedska akademija znanosti, a nominacije mogu stići iz više izvora. Pravo na nominiranje imaju švedski i strani članovi Akademije, članovi odbora za dodjeljivanje nagrade, prijašnji laureati, profesori u trajnom zvanju iz relevantnih područja sa sveučilišta u Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Islandu i Norveškoj, profesori iste razine s barem šest sveučilišta koje godišnje odabire Akademija kako bi se osigurala jednaka zastupljenost među državama i institucijama te drugi znanstvenici za koje Akademija smatra da spadaju među one koji imaju pravo nominirati nekoga.

Tijekom rujna Kraljevska švedska akademija znanosti šalje nominacijske formulare na adrese oko tri tisuće znanstvenika diljem svijeta. Rok za podnošenje nominacija je siječanj iduće godine, nakon čega se radi preliminarna lista koja obično sadržava između 250 i 350 imena jer se često događa da budu nominirane iste osobe. U razdoblju od ožujka do svibnja odbor se konzultira sa stručnjacima i traži njihove procjene vrijednosti rada preliminarnih kandidata. Tijekom ljeta odbor sastavlja izvještaj s prijedlozima finalnih kandidata koji se u rujnu šalje Akademiji. Članovi Akademije početkom listopada većinskim glasanjem odabiru dobitnika, a odluka je konačna i na nju se ne može uložiti žalba.

Nobelova nagrada isplaćuje se iz zaklade koja je osnovana temeljem nasljedstva švedskog izumitelja Alfreda Nobela. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ta je zaklada vrijedila 31 milijun švedskih kruna, što danas odgovara iznosu od otprilike 1,7 milijardi kruna (nešto manje od 1,2 milijarde kuna). Interesantno je to da je iznos koji su dobivali laureati radi inflacije desetljećima realno vrijedio bitno manje od originalne nagrade određene za dobitnike. Taj je nesrazmjer ispravljen tek početkom devedesetih godina, kada je nominalni iznos povećan na šest milijuna kruna. Iako je u međuvremenu nagrada u nekim godinama dosezala i 10 milijuna kruna, sada iznosi devet milijuna (6,2 milijuna kuna) i otprilike je u rangu s vrijednošću iznosa kad je prvi put dodijeljena 1901. godine. Novac se dijeli ako je u nekom području više dobitnika. Originalna zaklada danas raspolaže iznosom od oko 4,4 milijarde kruna.