'Betonski spavači', vrhunska domaća dokumentarna serija, ovih se dana emitira na HRT-u. Unatoč hvalospjevima gledatelja i kritičara, njezin tretman na javnom servisu nije adekvatan. Naime, serija se prikazuje u 'vampirskom' terminu, počevši od 23:15, što joj praktički onemogućuje slučajnu publiku, nego može računati samo na one ozbiljno zainteresirane za temu kojom se bavi. Tema je intrigantna - arhitektonska baština druge Jugoslavije i naš odnos prema njoj, no nudi mnogo više. Premda detaljno obrađuje 'statičnu' materiju, uspijeva biti dinamična, uzbudljiva i polemična - primjerice, gledateljima postavlja pitanje je li socijalistička Jugoslavija uspjela stvoriti vlastitu, izgubljenu civilizaciju. Tim smo povodom elektroničkim putem popričali s njezinim redateljem Sašom Banom i voditeljem Marojem Mrduljašem, ponajprije o samoj seriji, izazovima i teškoćama pri njezinoj proizvodnji, zatim o spomenutoj arhitektonskoj baštini i njezinom ugledu u svijetu, kao i o tretmanu koji imaju na javnoj televiziji te planovima.

Za početak, zanima me kako ste došli na ideju da napravite seriju 'Betonski spavači'.

Ban: 2012. godine Nevenka Sablić i ja našli smo novinski članak koji se bavio dječjim lječilištem u Krvavici, prekrasnom kućom koja se nalazi na samoj plaži u borovoj šumi. Naslov je bio nešto tipa: 'Dječje lječilište zaštićeno je kao kulturno dobro, lokalna zajednica ogorčena'. Ljepota te zgrade, prekrasan ambijent u kojemu se nalazi, njeno ruševno stanje i vrlo različiti stavovi uključenih u tu priču činili su nam se jako plodnim tlom za istraživanje. U to vrijeme bila je aktualna nizozemska dokumentarna serija 'U Europi', serija koja se bavila poviješću Europe, ali na način da je otkrivanjem povijesnih priča otkrivala nastanak društvenih fenomena koji su iz tih događaja izrasli, a koji su prisutni i danas i snažno određuju današnje društvo. Željeli smo napraviti nešto slično, željeli smo se baviti arhitekturom, ali kroz nju putovati kroz političke i društvene okolnosti, koristeći medij filma kao vremeplov kojim možemo otići u prošlost i vratiti se do današnjeg stanja, odnosno današnje slike društva i ljudi koji u tim okolnostima žive. U istraživanju smo se upoznali s radom Maroja Mrduljaša, čiji su nas tekstovi privukli jer smo u njima osjetili stručnost, gledanje na arhitekturu koje je šire od usmjerenosti na struku i poetičnost u pristupu. Kada smo zajednički počeli razvijati i oblikovati priče shvatili smo da su ideje i fenomeni nekadašnjeg i sadašnjeg društva doslovno zapisani u zgradama kojima se želimo baviti, kako u ideji iz koje je nastao pojedini arhitektonski koncept tako i u sudbini koja je snašla pojedine kuće. Iz iskustva rada na prijašnjim projektima znali smo da želimo surađivati s producenticama Danom Budisavljević i Miljenkom Čogeljom i snimateljem Hrvojem Franjićem. Bez njih projekt bi bio apsolutno nemoguć, već tri sezone ne mogu vjerovati s koliko ljubavi, entuzijazma i kreativnih ideja svi oni ulaze u priče kojima se bavimo.

Možete li, za one koji nisu upućeni, ukratko predstaviti vašu seriju?

Mrduljaš: Serija se bavi modernističkom arhitekturom izgrađenom u periodu socijalizma na teritoriju Jugoslavije. Riječ je o uzbudljivom i dinamičnom periodu kada se zemlja ubrzano modernizira i urbanizira pa nastaje zaseban urbani sloj koji je po obimu, a ponekad i po kulturnoj važnosti usporediv s vrhunskim dostignućima starijih perioda koje uobičajeno smatramo nositeljima naših identiteta. To je istovremeno i lokalni i globalni fenomen jer i u drugim svjetskim sredinama period nakon Drugog svjetskog rata karakteriziraju obimne javne investicije i interes za javno dobro. U našim sredinama je specifično to što je slijedom povijesnih okolnosti, uslijed raspada Jugoslavije i socijalizma, nastao radikalni društveni rez. Velike javne investicije, od hotela, preko kulturnih institucija pa sve do spomenika antifašizmu našli su se u sasvim novom ideološkom, kulturnom i gospodarstvenom kontekstu. Ambiciozna arhitektura izgubila je izvorni smisao, prepuštena je propadanju, devestira se, ponekad i ruši. Naša društva često ne nalaze načina kako iskoristiti vrijedne resurse naslijeđene iz nedavne prošlosti. Utoliko naša serija paralelno prati izvorne ideje velikih modernističkih arhitektonskih projekata i njihove današnje sudbine. Jednako nas zanimaju i sama arhitektura i društvene vrijednosti koje iza njih stoje.

Ban: Ono što je zanimljivo je taj stalni susret naoko nespojivih elemenata u većini priča kojima se susrećemo. Još od prve sezone to je utjelovljeno u situacijama kao što su američke kockarnice u socijalističkoj zemlji u Haludovu, očuvanje obale građenjem hotelskih megastruktura, sofisticirani domovi kulture u najzabačenijim i izoliranim krajevima zemlje, kombinacija visoke i popularne kulture u Sava centru, teška industrija u skladu s kulturom i znanjem u Zenici. Niz naoko kontradiktornih elemenata spajani su u cjeline za koje mi se čini da proizvode demokratične i moderne kontekste kakve danas ne nalazimo više gotovo nigdje.

Koji su bili najveći izazovi dosad?

Mrduljaš: Gledajući unatrag, meni osobno se rad na seriji čini razmjerno glatkim i izuzetno ugodnim. Od početka smo željeli prikazati susret arhitekture i društva, te istražiti odnos prošlosti i sadašnjosti. No, da bi se stvorile priče koje funkcioniraju i filmski i sadržajno, potreban je znatan napor. Na sezoni i svakoj epizodi dugo se i temeljito radilo, uz puno dorada i usavršavanja scenarija, ponekad i metodom pokušaja i pogreške. Jednostavno ne znaš da li nešto radi ili ne radi dok se ne napiše cijela varijanta scenarija ili čak dok se ne montira radna verzija epizode. Mogućnost takvog rada smatramo privilegijom. U trećoj sezoni čak nisam siguran koliko gledatelji uspijevaju pročitati brojne poruke upletene u dramaturgije epizode, a o kojima smo zajednički puno razmišljali i raspravljali. Betonski spavači imaju više slojeva čitanja, a u porukama često namjerno nismo eksplicitni. Više sugeriramo nego što tvrdimo, no sami projekti i situacije govore puno.

Zašto postoji toliki vremenski razmak između sezona?

Mrduljaš: Glavni razlog za spori ritam jest financiranje projekta s time da za jednu sezonu treba i dosta vremena za samu produkciju. Prije snimanja potrebni su obilasci terena, susreti sa protagonistima, njihovo senzibiliziranje za sudjelovanje. Serija se odvija na udaljenim lokacijama i produkcija uključuje i puno putovanja. Tu su istraživanja arhiva, a puno vremena odlazi i na montažu gdje nastaje konačna forma serije.

Ban: Svaki puta nam se čini da proizvodnja može i mora biti brža, ali svaki puta nas realitet količine posla pred kojim se nađemo demantira. Kroz tri sezone montažu su radili vrhunski i iskusni montažeri Vanja Sirućek i Nina Velnić, zajedno s njima, koliko god da smo se trudili, još nisam uspio pronaći način da se gustoća i kvaliteta koju pokušavamo ostvariti napravi brže. Uvijek nam je za četiri epizode bilo potrebno skoro godina dana. Između sezona smo, kao što je Maroje rekao, čekali financiranje, između druge i treće to je trajalo tri godine.

Obilato koristite arhivski materijal. Koliko je teško bilo doći do njega?

Ban: Doći do arhive je jako skupo. Skupo je temeljito je istražiti, a u konačnici ju je i jako skupo otkupiti. Posebno za ovu treću sezonu kada se često radilo o otkupu od strane inozemnih arhiva, tu mislim na zemlje izvan prostora bivše Jugoslavije kao što su Belgija i Češka. Još je gora situacija s arhivskim snimkama nastalim u okvirima događanja kao što su konferencija UNESCO-a, reportaže sa svjetske izložbe Expo ’58 ili snimke događaja s Olimpijskih igara u Sarajevu, one su većinom u vlasništvu tih organizacija. Naprimjer, fantastične snimke s otvaranja olimpijskih igara u Sarajevu, kao i 99% filmskog zapisa s Igara je u vlasništvu Međunarodnog olimpijskog odbora koji za minutu svoje arhive traži 18 tisuća dolara. Jedan posto koji nije u njihovom vlasništvu možete vidjeti u prvoj epizodi treće sezone 'Mogućnost zajednice'. Nama se korištenje te arhive čini ključno i tvrdoglavo uvijek pokušavamo budžet složiti na način da filmska arhiva bude bitan narativni i estetski element koji donosi nova otkrića i uzbudljivost. Producentica Dana Budisavljević i asistent produkcije Noa Nikolić su tu napravili cijeli niz vratolomija kako bi imali sve što nam se činilo nužno kako bi cjelovito ispričali priču i donijeli u Hrvatsku snimke koje prije nisu bile dostupne. Naprimjer, filmski zapisi interijera Richterovog paviljona i originalnog postava s Expoa '58., jedine su nama poznate snimke koje smo pronašli u belgijskoj arhivi, a nismo ih nikada prije vidjeli. U emisijama je i veliki broj pjesama i instrumentalnih skladbi iz vremena o kojemu govorimo, što je još jedan veliki zalogaj u produkcijskom smislu, kako vremenski tako i novčano, ali ni od toga ne odustajemo već treću sezonu jer nas autentični zvuk, stil i naše oduševljenje stvarima koje pronalazimo nosi kroz cijeli proces.

Kakav ugled u svijetu danas uživa jugoslavenska arhitektura iz promatranog razdoblja?

Mrduljaš: Arhitektura socijalističke Jugoslavije sve je više prepoznata. Još krajem dvijetisućitih sam s Vladimirom Kulićem okupio tim istraživača iz čitave bivše Jugoslavije na projektu 'Nedovršene modernizacije - između utopije i pragmatizma', a koji je rezultirao i knjigom na engleskom i izložbom u Mariboru 2012. godine. Taj projekt je bio ishodište za brojna druga istraživanja i on je i doveo do već legendarne izložbe koja je 2018. održana u Museum of Modern Art u New Yorku. Ta izložba je imala veći odjek internacionalno nego u lokalnim sredinama. Vodeći povjesničar arhitekture Kenneth Frampton je u zadnjem izdanju svoje seminalne knjige 'Moderna arhitektura - kritička povijest' čitavo novo poglavlje posvetio upravo arhitekturi s prostora Jugoslavije. Važno je naglasiti da ta arhitektura nije kulturno monolitna, nego se radi o pluralizmu različitih izričaja i pristupa. Svaka arhitektonska škola, a u Jugoslaviji ih je bilo pet, kultivirala je svoj vlastiti pristup unutar zajedničkih političkih i društvenih okolnosti. U nizu monografskih projekata koji su radili brojni istraživači afirmirane su baš te različitosti i pojedinačni autori poput Edvarda Ravnikara, Bogdana Bogdanovića, Vjenceslava Richtera i Juraja Neidhardta. Vjerujemo da su i međunarodna emitiranja 'Betonskih spavača' pa i sudjelovanje na festivalima ili unutar okvira izložbi također doprinijela upoznavanju šire javnosti sa arhitekturom naših prostora. Dakle, arhitektura s prostora Jugoslavije je kanonizirana, no preostaje još dovoljno posla za nadolazeće generacije.

Kako biste odgovorili na vlastito pitanje - je li 'jugoslavenska civilizacija' izgubljena civilizacija?

Mrduljaš: Pitanje je upućeno gledateljima koji to mogu sami procijeniti. Kada promatramo velike, čak grandiozne projekte poput Splita 3, Brodarskog instituta u Zagrebu, nikada dovršenog centra Skopja - odista se čini kao da ih je izgradila neka druga civilizacija, iako ih mi i danas koristimo. No, koliko razumijemo društveni smisao tih projekata? Arhitektura često jest izložena propadanju i to je očito, no često se manje vidi da više ne postoje institucije, pa čak i načini života za koje su te arhitekture građene. Taj softver je jednako važan, ako ne i važniji.

Ban: Stvari se brzo mijenjaju, okolnosti koje živimo danas mogu već sutra biti opet radikalno drugačije. Ja bi volio da ne krećemo uvijek iz početka.

Što mislite, koji su razlozi nebrige za jugoslavensku arhitektonsku baštinu na ovim prostorima?

Mrduljaš: Razlozi su brojni i ovise od situacije do situacije. Ideološki razlozi naročito su istaknuti u projektima koji imaju snažan simbolički naboj kao što su to spomenici antifašističkoj borbi. No, u mnogim situacijama se radi o problemu oko pronalaženja novih sadržaja često jako ambiciozne zgrade koje su izgubile svoju izvornu namjenu. Dobri primjeri su Politička škola i Spomen-dom u Kumrovcu koji su daleko preveliki za lokalnu zajednicu i njihovu sudbinu treba promišljati u širim okvirima. Postoji i skoro trivijalan razlog, a to je izostanak kulture održavanja na ovim prostorima. Bavimo se arhitekturom kojoj je 50, 60, 70 godina, što je za zgrade bez održavanja često rok isticanja. Svjedočimo vremenima kada iz raznih razloga radije gradimo nove zgade nego održavamo stare, takav je primjerice slučaj sa hotelima na jadranskoj obali, ali i drugdje. Odista se divim sredinama poput Belgije koje su razvile suvremenu arhitektonsku kulturu upravo oko teme rekonstrukcija te odgovornog, kreativnog, pa i poetskog pristupa obnavljanju i održavanju zgrada.

Koliko je teško producentskim kućama poput Hulahopa plasirati sadržaj na HRT?

Mrduljaš: O toj suradnji bolje bi mogle govoriti naše producentice. Ja bih istaknuo tek dobar odnos urednika i urednica s HRT-a koji su podržali projekt i dali i korisne komentare. Naročito je to bilo važno u prvoj sezoni kada je urednik Robert Zuber konstruktivno doprinio fizionomiji 'Betonskih spavača'.

Kako komentirate činjenicu da ste za aktualnu sezonu dobili 'vampirski' termin? Rekao bih da ovakav projekt zaslužuje prime time.

Mrduljaš: Termin nije tragedija jer danas imamo snimalice, HRTi, postoji i reprizni termin. Puno je teže bilo kod druge sezone jako dugo čekati na početak emitiranja, najgore je kad gotov projekt stoji u ladici. Prime time je naročito bitan zbog domašaja prema 'slučajnoj' publici koja nije unaprijed svjesna teme kojima se bavimo, a koju bi serija mogla ipak mogla privući.

Seriju ste prodali i van granica bivše Jugoslavije. Kakve su reakcije inozemne publike?

Ban: Jugoslavenski kontekst i arhitekturu većina ljudi na zapadu doživljava kao dio Istočnog bloka. Često se iz te perspektive i zainteresiraju za našu seriju, misle da će gledati arhitekturu nastalu s druge strane Željezne zavjese. Volio bih vjerovati da je pozitivno otkriće kada shvate da govorimo o vrlo specifičnom kontekstu u kojemu su nastali progresivni projekti u trendu s najboljim svjetskim dosezima. Arhitektura i kultura koja je rasla s utjecajima s obje strane istočne i zapadne, a u kojoj su objedinjene modernističke vrijednosti. Moj dojam je da su im estetika i društvene ideje jako zanimljive, a da su im slike uništenja i priče vezane uz to toliko depresivne i tužne da ih zapravo ne zanimaju. Mislim da bi voljeli vidjeti pozitivne primjere, još estetike tog vremena i zanimljive transformacije, ali mi u kontekstu sadašnjosti iz tog razdoblja imamo sve manje očuvanih primjera.

Konačno, imate li u planu još sezona?

Mrduljaš: Saša i Nevenka inicirali su ideju o knjizi koja bi sadržaj 'Betonskih spavača ispričala i u tom mediju. Prijenos iz filma u knjigu je izazov koji traži autorsko-uredničko-dizajnerski eksperiment. Knjiga je manje linearni medij nego film, pa će se moći jasnije uspostaviti ili naglasiti veze između tema različitih sezona i epizoda. Također, dosta je tema, ideja, pa čak i likova koje nisu stale u pojedine epizode ili ih je sama dramaturgija odbacila. U knjizi nema vremenskog ograničenja niti smo toliko uvjetovani naracijom, pa se u knjizi mogu pojaviti svjedočanstva ili analize arhitekture koje u epizodama nismo stigli iskoristiti. Sastavili smo sinopsis knjige i aplicirali ga na Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i čekamo rezultate.