Jurica Pavičić cijenjeni je novinar, nagrađivani scenarist i romanopisac, dobitnik najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. S osam romana, dvije zbirke priča i bogatom publicistikom, Pavičić je jedan od najproduktivnijih aktera domaće kulturne scene, a njegovi tekstovi zaživjeli su i kao sjajne TV serije i kazališne predstave. Pavičić je ujedno i jedan od najboljih domaćih pisaca krimića: njegov kriminalistički roman "Crvena voda" (2017.) u Hrvatskoj je ovjenčan nagradama Ksaver Šandor Gjalski te Fric za najbolju knjigu fikcijske proze 2019., a francuski prijevod romana požeo je u Francuskoj neke od najvažnijih književnih nagrada, čak pet, među kojima nagrade Le Point du Polar européen i Grand Prix de Littérature Policière.

Jurica Pavičić (1965.) kao književnik je debitirao 1997. socijalnim trilerom "Ovce od gipsa" po kojem je snimljen film Vinka Brešana "Svjedoci". Uslijedili su zapaženi romani "Nedjeljni prijatelj", "Minuta 88", "Kuća njene majke", "Crvenkapica", "Žena s drugog kata" te zbirke priča "Patrola na cesti" i "Brod u dvorištu". Godine 2020. uslijedio je nastavak "Crvene vode" pod naslovom "Prometejev sin". Kratke priče i romani prevođeni su mu na niz jezika.

Upravo mu u izdanju Stilus knjige izlazi novi krimić, "Mater Dolorosa", koji ovog autora još jednom potvrđuje kao apsolutnog majstora žanra, pisca koji u svojim romanima maestralno spaja socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama u dinamične psihološke trilere, vrhunske napetice pune obrata koje se čitaju u dahu. Pavičić će svoj novi roman predstaviti u sklopu desetog izdanja Festivala svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture, koji se ove godine održava od 4. do 9. listopada u Zagrebu. Tim povodom, popričali smo s autorom.

Uskoro vam izlazi novi roman "Mater Dolorosa", krimić čija se radnja odvija u Splitu a paralelno prati troje likova slijedeći tragove zločina. Napisan u maniri najbolje skandinavske krimi-fikcije, ovaj je roman ipak prilično atipičan za taj žanr. Čak bih ga prije opisala kao napetu psihološku dramu u kojoj je zločin samo pozadinska poveznica kroz koju se raspliće čitav niz unutarnjih drama. Ne brine li vas da bi to moglo razočarati čitatelje žanrovske literature? Od krimića uvijek nekako očekujemo da pravda prevlada…

Pa taj opis, ako je točan, možda roman baš čini tipičnim za žanr. Ako je dobar, krimić je onda uvijek psihološka drama u kojoj je zločin samo pozadinska poveznica. Ako je dobar, onda se u njemu uvijek raspliću unutrašnje drame. Taj opis vrijedi za krimi pisce koje volim, poput Ruth Rendell, Gillian Flynn, Leonarda Sciascie. Čitatelji koji čitaju ambicioznu žanrovsku literaturu očekuju da se takva vrsta ozbiljne literarnosti spoji s napetošću i žanrovskim užitkom. To je ono što ja pokušavam. Ono što je – bar kad sam ja po srijedi – ovdje novo je što prvi put u mojoj knjizi važnu ulogu ima nešto što je inače definicija krimića: a to su policajci i njihova istraga. Ja sam dosad u knjigama obično izbjegavao policiju i policajce kao glavne likove – to je očito nešto istočnoeuropsko, istočnoeuropski pisci krimića često imaju stari, iz komunizma naslijeđeni zazor prema "pandurima". Često se ljudi zezaju da je na Balkanu jedini žanr u kojem je policajac glavni lik – vic. Htio sam to presjeći. Htio sam presjeći dijelom i zato što se u međuvremenu pojavio "black/blue lives matter" pokret, pa je policija dospjela na loš glas. Imao sam dojam da je cipelarenje policije postalo prihvatljivi dio neoliberalnog mlaćenja po javnom sektoru. Zato sam sebi dao zadatak da napišem nešto što je, bar za mene, iskorak u "ortodoksno": pravi policier s policijom i istragom – a opet, da ta slika bude što realističkija i da se vidi da je to dio hrvatskog društva i našeg javnog sektora.

U ovom se romanu ponovo bavite "dalmatinskom majkom", temom koja vam nije strana – njome ste se ovako intenzivno bavili i u svojem, meni vašem najdražem romanu, "Žena s drugog kata". Ovaj puta, međutim, mlada žena "zarobljena" okovima matere ipak nije posve bespomoćna – dapače, ona je sposobna otrgnuti se i prekinuti začarani krug. Znači li to da se Dalmacija svjetonazorski mijenja? Je li vječna patnica/manipulatorica-majka iz knjige arhetip nečega što već polako odlazi u ropotarnicu povijesti?

Postoji taj jako uvriježeni stereotip o patrijarhatu Dalmacije. Kako mi se uvijek činio pomalo neistinit, jako mi je drago da je u posljednjem desetljeću i znanstveno opovrgnut. Brojna sociološka istraživanja – recimo ona Inge Tomić Koludrović – pokazuju kako su žene u Dalmaciji prosječno emancipiranije od onih na kontinentu kad su po srijedi bitne stvari: raspolaganje novcem, rad, odluke o novcu, stanovanju, potrošnji… S tim pod ruku, međutim, ide i taj kult majke dominatorice koja, kako veli poslovica, drži "tri kantuna kuće". Da bi taj model nestao – eto sad ja fingiram marksista – moraju nestati i neki njegovi klasno-materijalni preduvjeti, od višegeneracijskog stanovanja do sadašnjeg tržišta rada. U ovoj knjizi me zanimao lik majke koji bi bio i žrtva i počinitelj. Ona za svoju "krv" ne preže ni od čega, a istodobno se mučila i žrtvovala da bi digla dvoje djece na noge, nemajući puno od svog života. Kćer je stoga krivi, a onda istodobno sebe krivi što je krivi.

Zanimljivo je da i ovaj puta (kao i u "Ženi") muškarac koji je otponac za dramu – posve sporedan lik. Primjećujemo li tu određeni obrazac… ?

Izgleda. To nije nešto što ja radim svjesno, nije neki planski iskaz. Ali – kad se odmaknem i kad počnem unatrag čitati svoje knjige kao kritičar (što mi je i posao u životu) – tada i ja uočavam da je to, ajmo reći, "autorska poetika": da su ženski likovi uvijek aktivni i nose djelovanje, a muški pasivni i zataje kad treba djelovati. Ne planiram to unaprijed, ali kad knjigu završim ispadne da je opet bilo tako.

Pitanje pripadanja mjestu iz kojega potičemo, što je jedna od tema ove knjige, dakako znači – pripadnost obitelji, krvne spone ugrađene u naš balkanski DNK. To nasljeđe je zajednička sudbinska odrednica vaših likova, s kojom se nose na različite načine. Oni su tragične žrtve vlastite 'otrovne krvi'. Ipak, pisani su uz dozu optimizma. Trebaju li biti optimistični, ili je mogućnost izbavljenja samo autorski trik?

U Hrvatskoj se puno priča o tzv. ideološkim podjelama, crnima i crvenima, 1945. i 1991… Ali ja mislim da u našem društvu postoji samo jedna temeljna polazišna ideološka podjela: to je ona između onih koji primat daju lojalnosti plemenu/krvi, i onih koji primat daju lojalnosti zakonu/načelu. To je jedina stvarna ideološka podjela u Hrvatskoj, koja lako rascijepi i tzv. crvene i crne. Kad se ispostavi da je netko "naš" raketirao izbjegličku kolonu, društvo se najednom podvoji na one koji drže da moramo braniti "naše" i one koji brane princip da je napad na civile-napad na civile. Ta dihotomija je nešto s čim sam se ja bavio u ratnoj prozi i tzv. politiziranim knjigama. U "Mater Dolorosi" kao, naoko, nema politike ni društvenog angažmana. Ali, mislim da je tema ove knjige baš ta, "ideološka" pra-tema o kojoj govorim. Ako ste naslutili da je netko vaš od roda i familije napravio nešto što je ozbiljno zlo, hoćete li stati uz pleme i krv, ili uz princip i zakon? Mislim da to jesu pitanja i iz četrdesetih i iz devedesetih, iako ova knjiga nema veze ni s ratom ni s političkim idejama.

Čini se da tom "trovanju krvi" prilično pridonosi crkva, koju u romanu prikazujete kao izuzetno licemjernu… U toj crkvi baš i nema mjesta za duhovnost i brigu prema bližnjemu svomu. Ipak, izgleda da kod naroda sve prolazi, daj što daš, samo da je obavijeno svetošću mjesta božjega. I tako već dvije tisuće godina. Kako to objašnjavate?

Hrvatski katolicizam je nešto što mi je, kako idem zreliji, sve teže svariti. Kad to kažem svjestan sam da pričinjavam nepravdu generalizacije mnogim iznimkama, od sarajevskih fratara do liberalnih teologa i teologinja. Ali ne mogu shvatiti instituciju koja se zove kršćanskom i katoličkom a sustavno radi sve oprečno od temeljne ideje jezgre onog što taj nauk jest: sektaška je, zatvorena u naciju, prezire drukčije, kinji krhkije i slabije, ljubav smatra slabošću i iskvarenjem, a tvrdokorni prezir vrlinom. Institucionalni katolicizam postao je gnjili tumor ove zemlje, a najveće žrtve toga su zbiljski kršćani.

Jesmo li ipak u ovih 30-ak godina donekle konsolidirali svoju potrebu za glasnim pripadanjem određenoj vjeri, crkvi; sazreli dovoljno kao narod da ne moramo tražiti takvu vrstu identifikatora identiteta? Što je potrebno da bi se to dogodilo?

Mislim da se to otpadanje događa. To potvrđuju i sociološka istraživanja. U zadnjih trideset godina hrvatska je crkva ekspresno prošla ili tek prolazi put koji su portugalska i španjolska prošle pod Francom i Salazarom. Postale su vladajuća ideologija, centar moći, korporacija, politbiro, a zato su danas bez društvenog ugleda i diskreditirane. Brzo pristižemo na tu točku.

Kad je riječ o vašoj fikciji, nezaobilazna je vaša uloga dnevnopolitičkoga komentatora i kolumnista te pitanje prožimanja toga dvoga u književnosti. Može li roman napraviti nešto što novinarstvo ne može? Imaju li novinar i romanopisac drugačije odgovornosti u balansiranju istine i mašte? Što je za vas dobra knjiga – a što primjer izvrsnoga novinarstva?

Kad je netko novinar s pristupom vidljivom mediju kao ja, onda je glupo da književnost opterećuje političkom didaktikom i angažmanom. Ako mogu poruku prenijeti sutra u mediju koji čita sto tisuća ljudi, zašto bih za to koristio roman koji će pročitati nekoliko tisuća tijekom dvije godine? Književnost meni služi – zapravo – više da razmontiram, stavim na kušnju, izglobim i pokušam saviti stvari u koje vjerujem kao građanin i novinar.

Što trenutno čitate?

"Strah od kupine", obiteljski roman o tri generacije splitskih žena autorice Danijele Crljen.

Nije tajna da spisateljska blokada može ponekad mučiti pisca, no što je s novinarstvom? Da li vam se ikada dogodi da imate blokadu u redakciji, da naprosto nema tema o kojima biste imali što za reći? Gubite li ikada volju da uopće išta komentirate?

Blokada je dio novinarstva. Ali, dio novinarstva je i to da blokadu morate suzbiti pošto poto – ako je deadline u podne, tekst mora biti u podne, bili vi u formi ili ne, imali fibru ili tlak, mamurluk ili depresiju. Novinarstvo vas nauči da se nosite s tom dramom bijelog lista i prve rečenice. Zato sam strašno sretan što sam novinar i jako volim taj posao.

U posljednjih smo nekoliko godina više puta razgovarali, zadnji put prije otprilike godinu dana, u jeku pandemije. Iz sadašnje perspektive – dok Europa s užasom promatra što se događa s Ukrajinom, sa strahom iščekujući zimu s nestašicom energenata i golemom inflacijom – suočeni sa stvarnom mogućnošću apokalipse, sve rasprave oko povratka na "staro normalno" čine se smiješno naivnima. Jeste li zabrinuti? Je li stigao "kraj povijesti" kakvu znamo? Kad smo razgovarali o pandemiji, rekli ste da niste čovjek sklon strahovima – je li sad stigao taj trenutak kada biste se mogli, i trebali, uplašiti?

Da, zabrinut sam. Zabrinut sam, prvo, zbog klimatskih promjena koje – sad to svi vidimo – više nisu apstrakcija, one doslovce mijenjaju naš pejzaž, rijeke, nebo, vrt… Drugo, zabrinut sam zbog sad već dvodecenijske recesije demokracije. Strah me da se Europa nalazi pred revolucionarnim prevratom, ali ovaj put fašističkim, desno-populističkim. Cijela ta desno-populistička internacionala od Trumpa do Salvinija i Orbana gleda prema Moskvi, kao Kominterna 1934. Zato mislim da je pojava Putina strašno opasna: to ne mislim od ožujka, mislio sam to i pred deset godina. Ukrajinski rat je za današnju Europu ono što je bila Španjolska 1936-39.

U odgovoru na prijeteću energetsku krizu, hrvatska je vlada objavila smjernice za uštedu energije, koje su za kućanstva samo na razini preporuka. Je li to dovoljno? Trebaju li nam drastičnije mjere i bi li one trebale biti zakonski obvezujuće umjesto da ostanu samo na razini preporuka? Što očekujete da će se dogoditi?

Mislim da nam treba promjena životnog stila koja će sezati dalje od klima uređaja. Ona seže od smanjenja kupnje odjeće do toga da se smanji jedenje mesa: ja ga jedem jednom do dvaput tjedno. Vjerujem da će za deset godina jesti govedinu biti jednako "politically incorrect" kao danas nositi krzno činčila.

Zapad je munjevito reagirao na rusku invaziju i zauzeo zajednički stav kako bi izolirao Rusiju i prekinuo sve odnose s njom. Znači li to da smo ipak nešto naučili iz povijesti? Kako ocjenjujete odgovor Zapada na rat u Ukrajini?

Kad se usporedi s Jugoslavijom 1991., odgovor je bio brži, promptniji i jasniji. Mislim da je Putin pomogao liberalnom svijetu da shvati da je dogorjelo.

Apokaliptični prizori razorene Ukrajine neko su vrijeme bili glavna tema svih medija i javnosti. Više nisu – lako je skliznuti u banalnost užasa; užas je do te mjere postao uobičajen i banalan da nam danas pozornost može privući samo je gori od jučerašnjeg. Jesmo li prešli crtu ljudskosti?

Teško mi je o tome govoriti generalno, jer govorim iz perspektive generacije i zemlje koja pamti jedan sličan rat. Zato mi se čini da je ukrajinski rat ljude u Hrvatskoj, ili ljude u Hrvatskoj koji su mi generacijski bliski, jako pogodio. Otkopao im je PTSP za koji nisu znali da ga imaju, vratio im fleš bekove, prisjetio ih motiva koji su podudarni – od paljena guma, uzbuna, razgovora s familijom koja vam veli da ste "nasjeli propagandi" (…) pa do patologije društva, kao što je uklanjanje ruskih knjiga ili skidanje spomenika. Baš zato što se tako lako možemo identificirati s Ukrajinom, živcira me lagodno relativizatorski stav ljudi poput Zorana Milanovića. Njegov mi se cinizam gadi.

Split je nedavno ponovno izabrao Ivicu Puljka za svog gradonačelnika. Ovaj put Puljak ima i stabilnu većinu u gradskom vijeću. Kako biste ocijenili njegov prvi kratkotrajni boravak u uredu gradonačelnika? Hoće li Split nakon njegovog mandata biti bolji grad?

Puljak je došao na mjesto gradonačelnika Splita a da je o gradu znao malo: zato mu je tako neophodno i bio potreban Ivošević koji zna više. Puljak je, međutim, inteligentan čovjek, a inteligentnim je ljudima svojstvo da po definiciji brzo uče. Kad je potakao i iznudio nove izbore, Puljak je pokazao političku prefriganost koju nismo znali da ima. Sad ima čvrsti mandat. Ali bez obzira što je njemu prethodno vijeće pridavalo probleme, jer je bilo atomizirano i ovisno u nizu koalicijskih partnera, mislim da je prethodni saziv GV bio kvalitetniji. U njemu je Puljak imao puno koalicijskih partnera koji se dugo bave gradom i koji znaju grad. Sad se vladajuća opcija svela na nekritički fan-klub Velikog Vođe. Puljak možda misli da mu to olakšava život, ali moglo bi se pokazati obrnuto: da će ga to zavesti na stranputicu.

Sada po prvi puta imamo situaciju da su i u Zagrebu i u Splitu na vlasti urbane, građanske opcije koje zagovaraju one vrijednosti koje bismo mogli nazvati "zapadnima", odnosno "liberalno-demokratskima". Znači li to da je hrvatsko društvo, barem u dva najveća grada, na neki način demokratski sazrelo? Možemo li u tome smislu biti optimisti? Postaje li Hrvatska ipak s vremenom "dosadna" europska demokracija? Osobito ako se usporedi s nekim susjednim zemljama ...

Nije točno da prvi put imamo tu situaciju. Pa i 90-ih, usred tuđmanizma, Splitom i Osijekom su vladali liberali, a Rijekom SDP. Gradovi su u Hrvatskoj uvijek bili tvrd orah za HDZ. Međutim, dva najveća hrvatska grada toliko su zapuštena i komplicirana da nisam siguran da je velika sreća biti u njima na vlasti. Pozicija splitskog gradonačelnika zloglasna je kao politička giljotina: tko u nju sjedne, politička mu je karijera mrtva zauvijek. Moguće je da bi Centar ili Možemo! prošli puno bolje na nekim budućim nacionalnim izborima da ne vuku za sobom ta dva vruća krumpira. Što se pak "susjednih zemalja" tiče, vjerujem da mislite na Srbiju. Ali, Srbija u ovom trenutku više nije tema za usporedbu. Imam puno prijatelja u Beogradu i s tronutošću pratim kako oni intimno odustaju: shvaćaju da možda i do kraja života neće više živjeti u normalnoj zemlji. To je ljudski tužno i strašno, i mora nas zabrinjavati. Strašno je u što je Vučić pretvorio jednu zemlju koja je imala toliko – pogotovo kulturnog – potencijala.