S više od milijun prodanih primjeraka s obje strane Atlantika, "Lincolnova cesta" osvojila je publiku, ali i kritiku. Stoga ne čudi što Towlesa mnogi smatraju vrhunskim majstorom pripovijedanja. Roman "Lincolnova cesta" na hrvatski je preveo Tomislav Žilić.

Towles je objavljivanjem romana "Plemeniti gospodin u Moskvi" postao jedan od najvećih fenomena u modernoj svjetskoj književnosti. Knjigom godine proglasili su ga njujorški Times, a nakon toga i Sunday Times, Mail on Sunday, Irish Times i Daily Express. Iste godine najboljom knjigom proglasio ju je i bivši američki predsjednik Barack Obama, a veliko zanimanje i povratak knjige na vrhove ljestvica potaknuo je 2019. godine Bill Gates koji je izrazio oduševljenje ovim veličanstvenim djelom. Prema mnogima jedna od najboljih knjiga u posljednjih nekoliko desetljeća uskoro bi trebala dobiti i televizijsku inačicu u obliku mini serije s Ewanom McGregorom u glavnoj ulozi.

Radnja romana prati osamnaestogodišnjeg Emmetta Watsona, kojega u lipnju 1954. kući u Nebrasku vraća upravitelj radne farme za maloljetnike na kojoj je Emmet odslužio petnaest mjeseci zbog ubojstva iz nehaja.

Kako ga je majka odavno napustila, a otac nedavno preminuo za sobom ostavivši dugove, obiteljsku farmu zaplijenila je banka. Emmett ostaje s genijalnim osmogodišnjim bratom Billyjem i plavim Studebakerom, a to je sve što mu treba za put u Kaliforniju gdje će započeti novi život.

I možda bi se sve to tako i odvilo da se dva Emmettova prijatelja s farme nisu kriomice dovezla u prtljažniku upraviteljeva automobila. Oni imaju sasvim drugačiji plan za njihovu budućnost, onaj koji će ih sve odvesti na sudbonosno putovanje Lincolnovom cestom ‒ u New York City.

Prije svega čestitamo vam na drugom romanu objavljenom u Hrvatskoj. Nakon iznimno velikog uspjeha s "Plemenitim gospodinom u Moskvi" čitatelji s velikim nestrpljenjem iščekuju "Lincolnovu cestu“. Za početak, predstavimo roman. Dakle radnja počinje u trenutku kada se osamnaestogodišnji Emmett Watson vozi prema rodnom mjestu u Nebraski nakon što je neko vrijeme proveo na farmi gdje se nalaze problematična djeca. Avantura počinje kada shvate da se u prtljažniku kamiona skrivaju još dva mladića Duchess i Woolly. Je li to bila vaša početna ideja?

- Dobro zapažanje! Točno tako, to je bila moja početna ideja za pisanje ovog romana – dječak se vraća s radne farme u pratnji upravitelja farme s još dvoje prijatelja koji su se sakrili u prtljažniku kamiona. Znate, i za moje druge romane "Plemeniti gospodin u Moskvi" i "Rules of Civility" bila je slična situacija. Prva ideja bila je veoma jednostavna. Znao sam odmah da će radnja trajati deset dana i biti smještena u pedesete godine. Ubrzo nakon javljanja ideje, unutarnji glas govorio mi je da sam na pravom putu i da je sljedeći zadatak razrada ideje. Nikad neću krenuti pisati roman dok u glavi nemam vizualiziranu cijelu priču, od početka do kraja.

Često ste u svojim intervjuima isticali vrijeme radnje. Znamo da je sredina pedesetih bila veoma važna ne samo za Ameriku, nego i za cijeli svijet. Zašto upravo to razdoblje?

- Samo pogledajte koje su se sve velike stvari dogodile do te godine. Velika gospodarska kriza, dva svjetska rata, Korejski rat, sve su to događaji koji su obilježili svjetsku povijest i utjecali na budućnost ekonomije, odnosa i života svih ljudi. To je vrijeme kada konačno možemo reći da je svijetom zavladala "tišina" i nastupilo mirnije razdoblje nakon dvadeset najturbulentnijih godina. Upravo taj mirni period koji je stigao na svjetskoj, ali prije svega i na američkoj razini, omogućio mi je da se u romanu posvetim ljudima i njihovim karakterima, emocijama… Iako se još uvijek osjete posljedice i prisutan je taj neki strah da bi stvari mogle opet eskalirati i vratiti se poput plimnog vala, oni sada ipak mogu biti usmjereni na svoju budućnost. Iako je ona mutna, prepuna straha i ponekad nedostižna.

Nakon što ste završili s pisanjem "Plemenitog gospodina u Moskvi" kako i zašto ste se odlučili upravo na ovu tematiku i ovaj roman?

- Nakon pisanja bilo kojeg romana u meni se rađa želja da krenem u potpuno drugačijem smjeru. Razlog zašto napravim ovakav pomak je taj što me prisiljava na preoblikovanje gotovo svakog elementa svog zanata. Promjenom okruženja, doba i sastava likova, također moram promijeniti perspektivu, ton i poetiku naracije kako bi bili vjerni ovim ljudima u ovoj situaciji u ovom trenutku. Slično, promjenom trajanja priče - s godine na trideset godina ili deset dana - struktura, tempo i opseg tematskog otkrića moraju se promijeniti.

Znamo koja je bila polazišna ideja ovoga romana, ali kako je ona nastala?

- Uvijek krenem s veoma jednostavnom idejom koja se može opisati samo jednom rečenicom. U godinama koje slijede stalno ću se vraćati toj početnoj ideji, razvijam likove, mjesto i vrijeme radnje i događaje koji utječu na njihove živote. U toj fazi, koja je još uvijek početna, ispunim nekoliko bilježnica sve dok priča ne dobije svoj početak i kraj. Tek kada imam cijelu sliku kako roman treba izgledati počinjem pisati. U ovom slučaju sjećam se da se prva inspiracija za "Lincolnovu cestu" pojavila prije više od deset godina. Ideje se rađaju u sekundi, ali dobre priče nastaju godinama, čak i desetljećima.

Ne možemo ne primijetiti da ste pažnju dali i filmskoj industriji. Svaki lik dobio je svojeg filmskog dvojnika.

- U jednoj sceni pratimo tučnjavu u kojoj Emmett dopušta da ga pretuče Jake Snyder, a Duchess koji to sve promatra zaključi kako ga njegov prijatelj podsjeća na Alana Ladda iz filma "Shade", Franka Sinatru u filmu "From Here to Eternit" i na Leea Marvina u "The Wild One". Tada Duchess shvati da su ponekad pravi muškarci oni koji budu pretučeni. Spominjanje tih filmova daje dodatnu dinamiku radnji i definiranju Duchessovog karaktera. Međutim, onda se pojavilo pravo pitanje! Jesu li ti filmovi već bili prikazivani i je li Duchess mogao taj film 1954. gledati u kinima. Ispostavilo se da su sva tri filma svoje premijere imali 1953. godine. Sve se savršeno posložilo. Ovi filmovi pružaju novi pogled na Ameriku i na novu generaciju mladih i buntovnih mladića. Sasvim sigurno možemo reći da su to američki klasici koje bi svatko trebao pogledati.

Veliki fokus stavili ste i na etičku karakterizaciju likova…

- U knjizi. kao i u stvarnom životu, svaka mlada osoba kada krene živjeti samostalno stvara vlastita etička pravila prema kojima će živjeti. Upravo sam taj osobni pristup problematizirao u knjizi i postavio pitanje koliko na junake moje priče utječu društvo, tradicija, prijatelji ili obitelj. Jesu li do svojih moralnih vrijednosti došli samoinicijativno na temelju vlastitih instinkta i iskustva i koliko su oni čvrsti.

Tko sve utječe na stvaranje romana?

- Za vrijeme pisanja prve verzije romana nitko ne zna o čemu pišem. Tada sam sam sa svojim mislima, ali nakon što završim s pisanjem šaljem ga svojoj ženi, urednicima u New Yorku i Londonu i nekim jako bliskim prijateljima. Nakon što čujem njihove dojmove krećem analizirati cijeli roman i otkrivam koje su njegove prednosti ili slabosti. Knjiga će samo s moje strane biti nekoliko puta podložna promjenama, prije nego što je predam urednicima i onda u konačnici svojim čitateljima.

Je li Fettucine Mio Amore pravo jelo?

- U Milanu je živio Claudio, jedan od mojih najboljih prijatelja, koji je odrastao pod utjecajem talijanske i američke kulture. Sjećam se da je sredinom sedamdesetih s obitelji dolazio u Ameriku i tako smo se i upoznali kao dječaci. Uvijek, ali uvijek je bio zgrožen činjenicom da Amerikanci inzistiraju da se tjestenina doslovno utapa u umacima. Tvrdio je da se tjestenina i umak moraju servirati na način da pojačavaju okuse i doživljaj, a kako je govorio, mi Amerikanci smo samo brinuli o količini serviranog jela. Fettucine Mio Amore jelo je koje Emmett sprema posljednje večeri za svoje prijatelje. Na taj način odao sam počast svojem prijatelju iz djetinjstva, ali i moram priznati da je jedno od omiljenih poslastica u obitelji Towles.

"The Lincoln Higway" u potpunosti se razlikuje od "Plemenitog gospodina u Moskvi". Mislite li da je to svojevrsna suprotnost? Ipak se u ovom romanu radnja odvija na cesti, dok u drugom glavni protagonist doslovno ne može napustiti hotel.

- Mislim da je to točno. Nakon što sam četiri godine proveo pišući o čovjeku koji je veći dio svog života proveo zatvoren, ovo je zaista za mene predstavljalo veliki izazov. Moram priznati da sam osjetio sreću i uzbuđenje što sam napokon "izašao iz sobe", barem na papiru.

Koliko se razlikuje vaš pristup karakterizaciji likova u ovim romanima?

- Totalni zaokret. Nakon što sam u prethodnom romanu morao prikazati rast i razvoj likova, u ovom romanu toga skoro pa nema. Sada u priči koja traje samo deset dana ne mogu pisati o sazrijevanju likova. Sada sam imao priliku dati pogled na njih kroz prošlost, koja je imala veliki utjecaj na njih, ali i zaviriti u budućnost. Iako zvuči jednostavno, to je veoma teško prikazati u tako kratkom vremenskom periodu, ali to je ono što me kao pisca uvijek inspirira i motivira.

Ako je suditi prema onome što ste do sada objavili, volite pisati o nekim prošlim vremenima. Zašto je tako?

- Vremensku odrednicu nikada ne biram sam. Nisam jedan od onih autora koji odmah odrede mjesto i vrijeme. Moj pristup je takav da prvo osmislim likove i radnju i onda ih smjestim u određeno vrijeme i mjesto u kojem bi se savršeno uklopili. Volim da je to neki period u kojem bi se i sam mogao zamisliti i koji, iako je dio prošlosti, ima neke poveznice s današnjicom. Romani moraju biti konstruirani s isprepletenim slojevima mašte i stvarnosti. Povijest smatram važnim dijelom svake knjige. Njezina je zadaća da uz pomoć detalja i opisa stvara savršene scene koje svaki čitatelj može zamisliti, okusiti ili osjetiti. Knjige volim uspoređivati s kazalištem. Povijest predstavlja kulisu.

Ne znam hoćete li se složiti sa mnom, ali ovo je knjiga o odrastanju i donošenju odluke kojim putem želimo ići i kakva osoba želimo postati. Slažete li se s time?

- To je definitivno središnja tema ovog romana. Kada su djeca mala, obitelj je njihov svijet, čak i kada su one disfunkcionalne. Odnosi između supružnika, roditelja i djece, unutar cijele obitelji, sve to utječe na njihove emocije i perspektive te upravlja njihovim navikama i obrascima ponašanja. Sve se to mijenja kada djeca odrastaju. Oni tada napuštaju svoje domove, a samim time i sve ono što ih je do tada oblikovalo. U trenutku kada započinju samostalni život i stvaraju vlastitu obitelj, sve ono što su naučili od svojih roditelja oni nesvjesno prenose i na svoju djecu. "Lincolnova cesta" govori upravo o tom prijelazu. Junaci ovog romana napuštaju svijet i ponašanja na koja su naučeni i počinju stvarati vlastita pravila u njima do tada još uvijek nepoznatom svijetu. Oni, baš kao i svi mi ostali, u tom trenutku moraju se suočiti s brojnim izazovima i preprekama.

U kojem trenutku u vašem životu ste shvatili da želite pisati ili ste promijenili pogled prema pisanoj riječi?

- Sjećam se da sam sredinom osamdesetih pohađao kolegij na kojem je jednom prilikom gostovao pisac Walter Abish. U sklopu svog predavanja dao nam je popis od stotinjak romana kojima se divio. Na njemu su bila meni nepoznata imena poput Donalda Barthelmea, Itala Calvina, Evana S. Connella, Julia Cortázara, Jeana Geneta, Elizabeth Hardwick, Knuta Hamsuna, Milana Kundere, Grace Paley i Alain Robbe-Grillet. Dugo sam taj popis nosio sa sobom, sve dok jednog dana nisam odlučio pronaći njihova najpoznatija djela. Sjećam se da sam za vrijeme ljetnih praznika u obiteljskoj kući svaki dan pročitao jednu knjigu. Upoznavanje s omiljenim piscima velikog Waltera Abisha trajalo je godinama. Cijeli taj proces za mene je bilo pravo blaženstvo. To je trenutak koji ću zauvijek pamtiti jer je na mene imao trajan utjecaj, ne samo kao na pisca, nego i kao na osobu.

Postoji li određeni tip literature koji izbjegavate ili favorizirate čitati dok pišete?

- Kako bih spremno zaronio u razdoblje o kojem ću pisati volim pročitati brojna djela iz konkretnog razdoblja. Primjerice, za vrijeme pisanja ovog romana pročitao sam knjige Jamesa Baldwina, Raymonda Chandlera, Flannery O’Connor i Sloana Wilsona, koja su objavljena sredinom pedesetih godina. Čitanje širokog spektra romana daje mi različite poglede na američke socioekonomske, religiozne, rasne i druge različitosti u to dobra. Meni kao autoru posebno je zanimljivo kako svaki od autora ima vlastito viđenje, ali i pristup svijetu koji ga okružuje. Mene osobno različiti pogledi, pristupi i stavovi dodatno oplemenjuju i daju širu sliku mojem romanu.

Danas se često knjige dijele na one koje su komercijalne i one koje imaju literarnu težinu. Postoji li linija kada se iz "ozbiljne" književnosti prijeđe u onu komercijalnu? Zanimljivo je da vaši romani imaju najbolje s obje strane.

- Ne opterećujem se takvim podjelama. Knjige dijelim na one koje su dobro napisane i one koje nisu. Uvijek radije čitam one prve. Knjige s vremenom pokažu svoju važnost i težinu. One koje su "žive" i pola stoljeća nakon objavljivanja za njih možemo reći da su kvalitetne, bogate i vrijedne čitanja. Iako to ne znači da u jednom trenutku nisu bile komercijalne.

Koja je najbolja knjiga koju ste dobili kao poklon?

- "Plemeniti gospodin u Moskvi" objavljen je točno na dvadesetu godišnjicu braka. Tim povodom supruga me iznenadila prvim izdanjem knjige "Rat i mir" Lava Nikolajeviča Tolstoja. Iako je knjiga u originalu objavljena 1867. godine, svoje englesko izdanje doživjela je 1886. godine, a kako ne govorim ruski, engleski izvornik bio je logičan i savršen izbor.