Prije više od pola stoljeća jedan od najavangardnijih i najcjenjenijih jugoslavenskih arhitekata Vjenceslav Richter predložio je odvažnu viziju za izgradnju budućeg muzeja posvećenog povijesti socijalističke revolucije čija bi svrha postojanja bila 'čuvanje istine o nama'. Međutim plan nikad nije otišao dalje od izgradnje podruma, a zapušteni prostor danas priča sasvim drugačiju priču od one zamišljene.

Šezdeset godina od rađanja arhitektonske vizije, danas u tom prostoru - mračnom i vlažnom podrumu - žive ljudi s margine društva, izopćenici i gubitnici postjugoslavenske tranzicije. Autora Srđana Keču, koji je film režirao, snimio te napisao scenarij, u podrum Muzeja revolucije nije vraćala prošlost prostora, već upravo sadašnjost ljudi koji u njemu žive. Film se tako fokusira na romsku djevojčicu koja s majkom preživljava čisteći prozore automobila na beogradskim križanjima i njezinu blisku prijateljicu, staricu susjedu u 'podrumu revolucije'. Na rubu grada koji se transformira, tri žene nalaze utočište jedna u drugoj dok na ostacima jednog utopijskog projekta nastaje jedno neobično prijateljstvo.

Nakon sinoćnje kinopremijere filma u Dokukinu KIC u Zagrebu održan je razgovor u kojemu su sudjelovali arhitekt Maroje Mrduljaš, bivši beskućnik i osnivač humanitarne organizacije Fajter Mile Mrvalj, a redatelj Srđan Keča pridružio se online. Razgovor je moderirala filmska i likovna kritičarka Jelena Pašić, a u sklopu kinopremijere održana je i humanitarna akcija u suradnji s udrugom Fajter, koja svojim aktivnim radom djeluje na poboljšanju života i društvenog položaja beskućnika u Hrvatskoj.

Mi smo pak redatelja Keču 'uhvatili' mejlom, a razgovor o filmu, romskoj kulturi, Vjenceslavu Richteru i prikazu manjina na filmu čitajte u nastavku.

Zašto ste se snimajući ovaj film odlučili za opservacijski dokumentarni pristup?

Mislim da Edgardo Cozarinsky negdje kaže da je svaki film mašina koja je osmišljena tako da se pokvari po svom završetku. Drugim riječima, svaki film mora izgraditi vlastiti jezik i svijet u kojem postoji. Mada možda ne djeluje tako na prvi pogled, s 'Muzejom revolucije' je bilo mnogo lutanja i eksperimentiranja jezikom, najprije kroz dvije videoinstalacije koje sam napravio na tu temu, a zatim i kroz sam proces snimanja i montaže. Za mene je on na prvom mjestu filmski esej u koji je ugniježđen opservacijski dokumentarac.

Kako ste uspjeli postići da vaši protagonisti budu tako prirodni pred kamerom, ponašaju se gotovo kao i da je nema… Jeste li morali puno s njima raditi u tom smislu? S obzirom na delikatnost teme, kako je išao proces upoznavanja s protagonistima, kako ste im uspjeli prići blizu i zadobiti povjerenje?

Ne bih to obavezno okarakterizirao kao rad. Jednostavno, zajednicu ljudi koji žive u temeljima Muzeja revolucije poznajem još od 2014. godine, a pravo snimanje filma počelo je tek tri godine kasnije. I prije perioda snimanja i tijekom samog snimanja filma, Radiša Cvetković (asistent režije i snimatelj tona) i ja bismo nedjeljama provodili cijele dane u društvu junakinja i drugih članova ove zajednice. Bilo je dana kada ne bismo snimili ni minutu materijala. Ipak, nismo ni čekali da 'ulovimo' neku dobru scenu, već smo razgovarali s njima o tome što nas zanima, zajedno planirali neke moguće scene. Velika većina tih planova završila bi neuspjehom, ali bi se ponekad na kraju perioda ispunjenog neuspjesima otvorila neka nova mogućnost, često neočekivana, a opet u skladu s onim što je priči filma bilo potrebno. I tada, nakon svog tog vremena provedenog zajedno, tada bismo svi znali kako da reagiramo, od protagonistkinja do ekipe filma.

Značajnu ulogu u vašem filmu odigrao je Richterov Muzej revolucije naroda, što dajete naslutiti i uvodnom rečenicom u filmu.

Da, sve je počelo Richterovom rečenicom iz opisa njegovog projekta za Muzej revolucije u Novom Beogradu, kojom otpočinje i film: 'Zadatak je i svrha ovog muzeja čuvanje istine o nama.' U nastavku on dodaje da smatra da je nemoguće osmisliti taj muzej koristeći se arsenalom ustaljenih ideja o muzejima. Zapitao sam se kakvu istinu možemo otkriti u tom prostoru danas i kako bi jedan film mogao donekle preuzeti ulogu nekonvencionalnog muzeja koju je Richter namijenio tom prostoru.

Taj nikad izgrađeni muzej upravo je idealna metafora za 'nikad izgrađene' živote kojima se bavite u filmu. No jesu li oni doista 'nikad izgrađeni'? Vaši protagonisti također imaju svoje težnje, odnose, čak i humor i smijeh - unatoč nevoljama i siromaštvu u kojemu žive.

Točno. Kao i sa samim muzejom, koji tako jasno simbolizira čitav niz prekinutih snova i projekata jednog društva, ne radi se tu o neizgrađenosti života junakinja, već o nizu prekinutih snova i ideja, što je osnovna odlika prekarnog života, 'izgrađenog' tako da se nosi s gotovo svakodnevnim prekidima.

Što ste vi kao redatelj naučili radeći s marginaliziranim skupinama na ovome filmu, a što mislite da mogu o njima naučiti vaši gledatelji?

Previše je toga da bih naveo u kratkom odgovoru, ali evo jedne lekcije: nema glupljeg pogleda na društvo od onog kroz automobilsku šoferšajbu. Jako je lako suditi o svima i svemu iz klimatiziranog i zaključanog vozila, u ugodnoj iluziji bliskosti, a zapravo potpunoj odsutnosti kontakta i konteksta. Dobar dio našeg rada u montaži filma bio je na tome da stvorimo sliku koja jasno komunicira da je nekompletna, da ne ponudimo publici iluziju da zna mnogo, pa čak ni dovoljno, o životima junakinja i o svijetu u kojem one žive. Pokušali smo obesmisliti sud i otežati brzopletu kategorizaciju svega i svakoga.

Vaš film prati priču tri ženske junakinje – djevojčicu Milicu, njenu majku Veru i staru baku Maru. Jeste li otpočetka htjeli da Muzej revolucije bude 'ženska priča'?

Ne, to se dogodilo dosta spontano i tijekom dugog perioda. Ali još prije početka rada na 'Muzeju revolucije', u Tuzli sam napravio jedan kratak dokumentarni film koji je pričao priču o tri Romkinje različitih generacija. Ni taj film na samom početku nije bio fokusiran na žene, ali mi je brzo postalo jasno da je potrebna kontrateza uobičajenom predstavljanju Roma na našim prostorima.

U regionalnoj kinematografiji, kada se govori o Romima, najčešće se to čini kroz muškarca i uvijek uz primjetnu egzotizaciju romske kulture i načina života. To ste htjeli izbjeći? Kako se mijenja ova paradigma kada stavite ženski lik u središte?

To me vraća na ono što sam već rekao o izbjegavanju olakih kategorizacija. Na prvom mjestu, nismo htjeli ponuditi ništa od uobičajenih signala publici da se radi o Romima. Zatim smo postavili žene u središte slike, a muškarce na periferiju, do te mjere da su nevidljivi ili jedva vidljivi u filmu, prisutni samo kao jedna vrsta dodatnog pritiska na protagonistkinje. Mislim da uobičajeni fokus na elemente romske kulture, na snažnu karizmu, muziku, eksplozivnu energiju, odvraća pažnju od mnogo dubljeg iskustva koje tu postoji. Želio sam snimati protagonistkinje filma na isti način na koji bih snimao svoje prijatelje ili obitelj.

Jedna od vaših protagonistkinja, mala Milica, odlično se nosi pred kamerom. Znaju li se njezini daljnji koraci, gdje je završila?

Nije završila, tek je počela! Ona već nekoliko godina unazad vodi bitno drugačiji život od onog opisanog u filmu, ima stabilan dom i pohađa školu. Međutim ne želim ovime nikako umanjiti efekt onoga što je prikazano u filmu: na ulicama Beograda živi još mnogo, mnogo djece koju smo upoznali tijekom snimanja ovog filma, a koja nisu bila te sreće.

Milica je - iako mlada djevojčica - sasvim starmala, što vidimo kroz njezin odnos s ostalim protagonistkinjama filma. Jeste li ju i vi tako doživjeli? Je li to rezultat surovog života; djevojčica je na ulici naprosto morala ranije odrasti?

Točno je da je Milica na nekom nivou imala zrelost daleko ispred svojih godina, neprestano nas je iznenađivala svojom pronicljivošću. Ali opet, moram naglasiti da je u pitanju zaista posebno dijete, koje je zbog svoje neobičnosti dobivalo i dodatnu pažnju. Od samog surovog života se ne sazrijeva. Poznajem i djecu, sada već odrasle ljude, koji nikad nisu sazreli, koje je to potpuno slomilo.

'Muzej revolucije' ovih dana kreće u kino distribuciju. Što očekujete od filma u kinima i koji su njegovi daljnji planovi?

Nadam se da će što više ljudi pogledati film na velikom platnu, u mračnoj dvorani, s drugima, jer je za takav doživljaj pravljen. Također se nadam da će započeti i neke razgovore u javnosti. Trenutno je u kinima i u Njemačkoj, gdje je objavljen čitav niz sjajnih kritičkih prikaza. Ove jeseni čeka nas još festivala u Europi i Sjevernoj Americi. Najvjerojatnije će sljedeće godine publika u Hrvatskoj i regiji imati prilike pogledati ga i na televiziji.