Vampire Weekend – Only God Was Above Us (Columbia)

'Too old for dyin' young, too young to live alone.' Nađite mi ove godine razorniji stih od ovog iz pjesme 'Capricorn', prvog singla s novog albuma Vampire Weekenda, benda čiji svaki dosadašnji album – a ima ih pet – rutinski ulijeće među favorite utrke za album godine. Ne samo da je u tih devet riječi sažeta sva neprilagođenost rođenih između 1975. i 1995., kojima današnji svijet izgleda kao beskrajni TikTok feed što ga je nemoguće ispratiti na bilo kakvim drogama. One precizno opisuju etos benda koji su na početku uglavnom podcjenjivali i smatrali privilegiranim kradljivcima Paula Simona, a danas ih s pravom cijene kao kvalitetnu sponu između starog i novog doba pop glazbe.

Nimalo zanemarivu ulogu u toj transformaciji ima vanjski suradnik benda, producent Ariel Rechtsheid, koji još jednom briljira u pokušaju da ponovo promiješa karte, a pritom zadrži prepoznatljivost bendova zvuka. Album je tako prepun 'uskršnjih jaja', aluzija na starije pjesme i albume u novom ruhu, gregorijanskih korala, bubnjarskih tuševa, gitarskih arpeggia, jeke reverbiranih klavira i osvježene palete efekata na vokalu Ezre Koeniga. Svi ti začini omogućavaju da svakim novim slušanjem otkrijete novo iznenađenje, a najveće dolazi na kraju, u osmominutnoj 'Hope', divnom psihodeličnom pseudoreggaeu koji cijelu turbulenciju ovog izvrsnog komada glazbe sažima u jedan osjećaj – nadu. Nadu da ovo nije i zadnji album, tj. zadnja pjesma koju su Vampire Weekend snimili, jer nakon što ona završi teško je pobjeći osjećaju rezimiranja jedne sjajne karijere.

Khruangbin – A La Sala (Dead Oceans)

Kad slušate previše različite glazbe, po prirodi ste fleksibilni, pa imate razumijevanja i za one koji nešto previše vole, ali i za one koji isto to ne mogu vidjeti ni nacrtano. Jedan od takvih glazbenih problema zove se Khruangbin, teksaška trojka koja je svojim pretežno instrumentalnim thai funkom zaposjela globalne playliste u jeku epidemije koronavirusa. Ljudima je u kućnom pritvoru naprosto godila ta ušuškanost koja izbija iz njihovog tijesnog, zadimljenog zvuka, preko koje basistica Laura Leezy tu i tamo procijedi koji dahtaj ili cvrkut. Oni koji organski to ne mogu smisliti natječu se u sarkastičnim opisima njihovog zvuka, poput 'kao kad vas gljive taman počnu puštati, a neki gnjavator vam pusti 'Black Magic Woman''.

Čak i takvi, pomalo plastični i predvidivi, Khruangbin su uspjeli rasprodati Šalatu sredinom srpnja, a u Zagreb nam dolaze i s novim albumom. Ako ste očekivali nekakvu revoluciju u njihovom zvuku, ostavite svaku nadu – odstupanjem sa zacrtanog puta pogazili bi svoj smisao postojanja. Ono što 'A La Salu' razlikuje od prethodnih izdanja još je veća toplina i intimnost, što vjerojatno proizlazi iz svježeg majčinstva Laure Leezy. Poput beba ušuškanih u njezinom naručju, bubnjar DJ Johnson i gitarist Mark Speer gnijezde se u mekanom jastuku soula, funka i duba, kreirajući glazbu raspoloženja koju mnogi pokušavaju kopirati, ali to zapravo nema nikakvog smisla. Voljeli ih ili ne, Khruangbin su jedinstveni.

Tidal Pull – Kad imamo mirne glave (Mudri brk)

Nedavnim Porinom za novog izvođača godine Antunu Aleksi, poznatijem kao Idem, glazbena je industrija u Hrvata prvi put nakon 30 i kusur godina postojanja ove države priznala da u njoj postoje ljudi mlađi od 30 i kusur. Iako sa zvukom Idema nemaju pretjerane veze, u sličnoj dobnoj kategoriji vrte se Tidal Pull, zagrebački indie rokeri koji su na prvom albumu 'Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini' pokazali da zapravo zvuče poprilično starije od 30 i kusur, razlažući manirizme tradicije nezavisnog rocka u glazbenom usmjerenju hrabro nazvanom big indie. Svoj prilično tipski zvuk obogatili su tekstovima na hrvatskom koji ih ipak više približavaju adolescentskom uzrastu, s katkad patetičnim, ali češće hrabrim, izravnim, ispovjednim tonom.

Na drugom albumu 'Kad imamo mirne glave' Tidal Pull nastavljaju utabanim stazama, još malo konkretnije uranjajući u post rock (valjda su to te mirne glave), a na trenutke i emo, barem po tekstovima koji se još detaljnije bave ljubavnim nemirima i pratećim emocionalnim potresima. Rezultat nije baš uvijek ujednačen, ideje vape za aranžerskim osvježenjem, osjeća se rastrzanost između usnulih i žestokih glazbenih valova, a nad zvukom i dalje neumitno lebdi duh prve generacije regionalnih indie rokera poput srpskih Nežni Dalibor. Ipak, nakon poslušanog albuma nemate onaj neugodan osjećaj susramlja koji obično vezujete za većinu domaće glazbe, i nakon uspjeha Idema dojma ste da sad već srednja generacija indie rokera ima još ponešto pokazati hrvatskom mainstreamu, gdje se ono što danas nazivamo indie rock, barem u svijetu, po prirodi stvari već odavno nalazi.