Brže, više, jače - svi znamo za taj slogan kojim se vode sportaši širom svijeta. Vidimo to upravo i na Olimpijskim igrama u Parizu, gdje tisuće natjecatelja pokušava pomaknuti granice svojih mogućnosti, obarajući rekorde. Gdje su doista te granice teško je utvrditi, ali zato su znanstvenici otkrili otkud dolazi sva ta izdržljivost i brzina: iz ljudske evolucije
Istraživanje čiji su rezultati objavljeni u časopisu Nature podržali su teoriju po kojoj su ljudi evoluirali kao izdržljivi trkači kako bi mogli učinkovito loviti krupnu divljač. Ta je tvrdnja proizašla iz povijesnih zapisa, a sad je pojačana suvremenim matematičkim modelima koji sugeriraju da je baš trčanje imalo važnu ulogu u ljudskom opstanku i društvenoj strukturi.
vezane vijesti
Sposobnost ljudi da trče na duge staze iznimka su među sisavcima, a razlog je baš drevna potreba za lovom. Ta sposobnost još im je prije skoro dva milijuna godina pomagala u lovu na krupnije životinje. S jedne strane, nismo među najbržim stvorenjima u životinjskom svijetu, ma koliko trkači na 100 ili 200 metara bili munjeciti, ali zato možemo uporno trčati na duge staze, bez obzira na vremenske prilike. Naime, ljudski mišići izgrađeni su većim dijelom od vlakana otpornih na zamor, a uistinu jedinstvena sposobnost znojenja omogućava našim tijelima da se bore protiv vrućine.
Još 1984. biolog David Carrier sugerirao je da su ljudi dobri trkači na duge staze jer im je to nalagala evolucija i potreba za pribavljanjem hrane. S obzirom da su brojne životinje krupnije i jače od ljudi, jedini način kojim ih se moglo uloviti bila je upornost u proganjanju. Dvadeset godina kasnije, tu su teoriju proširili znanstvenici Dennis Bramble i Daniel Lieberman, koji su svemu dodali i fiziološku dimenziju, smatrajući da se ta osobina prvo pojavila kod homo genusa prije skoro dva milijuna godina, i da je bila ključna u evoluciji ljudskog tijela.
Istina, kroz godine su se pojavljivali i protivnici teorije, s dva argumenta. Jedan je da je trčanje zapravo neekonomičan način lova, i da je hodanje za plijenom puno praktičnije jer se njime troši manje snage. Drugo, nije poznato puno primjera prakse kojom se kroz povijest hrana pribavljala baš trčanjem do iscrpljivanja. Prema zastupnicima tog argumenta, ako izdržljivost nije važan faktor uspješnosti lova u novijim razdobljima, teško da je takva bila i u paleolitu.
No, najnovija studija čiji su autori antropolog Bruce Winterhalder i paleoantropolog Eugène Morin kombinirali su matematičke modele i višegodišnje etnopovijesno istraživanje o lovu uz pomoć izdržljivosti kako bi potvrdili Carrierovu hipotezu. Koristili su tisuće digitaliziranih zapisa različitih istraživača, misionara i službenika u kojima su tražili primjere potjera kroz povijest. Zahvaljujući takvom 'češljanju' izvora, našli su točno 391 zapis o lovu u razdoblju od 1527. do ranog 20. stoljeća koji su potvrdili taktiku iscrpljivanja u lovu na divljač, i to s 272 lokacije širom svijeta, što znači da je ta taktika bila korištena širom svijeta i u različitim okolnostima.
U većini zapisa taktika je bila slična. Lovci bi prvo našli plijen, nakon čega bi krenula potjera u kojoj su životinje u početku brzo odmicale od progonitelja. Kad bi se plijen zaustavio zbog odmora, sporiji lovci bi ih sustizali. Potom bi životinje opet pobjegle, a ciklus bi se ponavljao dok plijen ne bi bio sasvim iscrpljen, i lovci bi ga lakše svladali. U nekim slučajevima potjeru bi izvodile cijele grupe ljudi, ponekad trčeći u etapama i izmjenjujući se, kao u štafeti. Također, dio lovaca bi se ponekad penjao na neko obližnje brdo i signalizirao drugima smjer kojim su životinje krenule, pa bi lovci mogli skratiti put i tako sačuvati snagu.
Na taj način razvijao se i društveni element povezan uz trkački lov. Osim toga, uspješniji trkači pojačali bi svoj status u zajednici, što je mužjacima pomagalo kod nalaženja partnerica. U sljedećoj fazi istraživanja Winterhalder i Morin planiraju ispitati žensku ulogu u trkačkom lovu. Premda se ženke pojavljuju u samo tri do četiri posto zapisa, to ne znači nužno da su one bile slabiji trkači od muških članova zajednice.
'U većem broju zapisa naišli smo na festivale ili rituale koji su uključivali trkačka natjecanja, i kad god bi netko ostavio zapise o tome, sudionici su bili i muškarci i žene i djeca. Osim toga, ima dokaza da su žene u prošlosti također sudjelovale u lovu', piše Winterhalder.
Matematički izračuni su se pak pojavili kako bi se izračunala korisnost trčanja kao lovne taktike s obzirom na utrošeno vrijeme i energiju. Pokazalo se da je kod velikih vrućina ili terena koji iscrpljuju životinje korisnost iscrpljivanja plijena ista ili veća od drugih načina lova. Dapače, manja je mogućnost neuspjeha, jer je iscrpljenoj divljači lakše prići, a to je bilo posebno važno u vremenima primitivnijih oružja koja su se koristila iz blizine.
Dakle, ako vam se netko bude čudio što ste se posvetili rekreativnom trčanju na duge staze, slobodno im poručite da nam je to svima u prirodi.
