Oko 4. srpnja 1054. godine kineski astronomi zabilježili su 'gostujuću zvijezdu' toliko jakog sjaja da se vidjela i danju čak 23 dana.

Ostaci te davne supernove danas čine Maglicu Rakovicu (poznatu i pod nazivom Messier-1) s oznakom SN 1054. Pretpostavlja se da bi mogla biti riječ o novoj, rijetkoj vrsti tog fenomena koji je prvi put opisao japanski astronom s Sveučilišta u Tokiju Ken'ichi Nomoto još 1980. godine.

Dvije vrste supernove

Poznajemo dvije vrste supernova, a razlikuju se po masi zvijezda iz kojih su nastale.

Prva se događa zvijezdama koje su barem deset puta masivnije nego naše Sunce i rezultira eksplozijom katastrofalnih razmjera.

Temperatura i tlak u jezgri zvijezda postanu toliko veliki da se ugljik u njima počne pretvarati u sve teže i teže kemijske elemente. Kad zvijezdi ponestane goriva za nuklearne reakcije, njena je jezgra željezna, nakon čega postaje ili crna rupa ili neutronska zvijezda.

Druga supernova je termonuklearna i događa se zvijezdama koje su do osam puta masivnije od Sunca. One se postupno hlade sve dok ne postanu guste jezgre pepela koje nazivamo bijelim patuljcima.

Ponestane li bijelom patuljku goriva u binarnom zvjezdanom sustavu, može ga ukrasti zvijezdi s kojom je u paru sve dok njegova masa ne postane dovoljno velika i temperatura poraste do razina dovoljnih da se proces fuzije ponovno pokrene.

Otkriće između krajnosti

Nomoto je postavio hipotezu prema kojoj postoji i treća vrsta, otprilike na pola puta između ovih dviju krajnosti.

Njegov model predviđa zvijezde koje nisu dovoljno masivne da bi im jezgre postale željezne, ali ni dovoljno lagane da ne bi došlo do urušavanja.

Takve zvijezde obustavljaju fuziju kad su njihove jezgre sastavljene od kisika, neona i magnezija. Neon i magnezij potom počnu privlačiti elektrone, sve dok se jezgra ne uruši pod vlastitom težinom i dođe do supernove.

Temeljem tog modela razvijeno je šest ključnih značajki po kojima bismo mogli prepoznati takve supernove:

• posljedica su masivne zvijezde
• takve su zvijezde izgubile velik dio svoje mase prije eksplozije
• masa im ima neobičan kemijski sastav
• eksplozija takve supernove bila je razmjerno slaba
• u jezgri zvijezde morali bi biti elementi bogati neutronima.

Takva je supernova otkrivena u ožujku 2018. godine na tek 31 milijun svjetlosnih godina od Zemlje.

SN 2018zd nalazi se u galaksiji NGC2146 i zadovoljava svih šest spomenutih kriterija.

Našli su ju pregledavajući arhivske snimke svemirskih teleskopa Hubble i Spitzer. Nakon toga nastavili su prikupljati podatke o njoj još nekoliko godina, ali tek je spektralna analiza dokazala da je riječ o elektronskoj supernovi.

Znanstvenici vjeruju da ovo otkriće može objasniti i supernovu SN 1054, pogotovo to zašto je dugo bila toliko sjajna, piše Wired. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature Astronomy.