Mitch Altman, 61-godišnji izumitelj, haker i programer, poznat je, između ostalog, po svom obrazovnom radu vezanom uz elektroniku, i kao međunarodni stručnjak za pokret hackerspace.

Glavni je direktor i znanstvenik tvrtke Cornfield Electronics i jedan od prvih razvojnih programera virtualne stvarnosti. U tvrtki VPL Research radio je s pionirom virtualne stvarnosti Jaronom Lanierom, ali ju je napustio prosvjedujući zbog toga što su potpisali ugovor s američkim ministarstvom obrane. Zbog istog razloga razišao se i s organizatorima sajma Maker Faire, nakon što je godinama bio dijelom pokreta koji ga je iznjedrio.

Altman je također poznat po svojem uređaju TV-B-Gone, daljinskom upravljaču koji može isključiti gotovo bilo koji televizor u svijetu. Redovito predaje na hakerskoj konferenciji CCC u Berlinu i Hamburgu.

U listopadu 2008. bio je jedan od pokretača hackerspacea Noisebridge u San Franciscu, jednog od prvih u Sjedinjenim Državama. Od tada intenzivno putuje kako bi potaknuo formiranje sličnih zajednica diljem svijeta. U Zagrebu boravi kao rezidencijalni haker u udruzi Radiona.

Što riječ haker znači za vas?

Volim ju koristiti na potpuno pozitivan način. Za mene su hakeri ljudi koji sve u životu vide kao resurse za rješavanje problema i podizanje kvalitete življenja, ali i poboljšavanja sebe samih. Pritom surađuju s drugima, s njima dijele stečena znanja i iskustva.

Što su onda hackerspaces?

Fizički prostori u kojima se ljude ohrabruje na istraživanje i isprobavanje novih stvari kako bi pronašli aktivnosti koje im imaju smisla i u kojima uživaju. Također počivaju na dijeljenju znanja i iskustava, a otvoreni su praktično svima zainteresiranima.

Kad smo ih krenuli osnivati prije desetak godina, bilo ih je četrdesetak. Sad ih je na tisuće. Nastaju u različitim zajednicama, različitih su veličina i fokusa, a organizirani su na različite načine. Zajedničko im je to što si ljudi pomažu i uče jedni od drugih.

Osim toga, važno je da ljudi provode što više vremena radeći nešto smisleno, ono što ih ispunjava zadovoljstvom, što vole. Vjerujem da tako možemo promijeniti svijet na bolje. Volim kad ljudi pronađu vremena za istraživanje i bavljenje stvarima koje ih vesele. Premalo ljudi na svijetu to si priušti, što je tužno jer bez toga život nije onoliko ispunjen koliko bi mogao i trebao biti.

Kako pokrenuti hackerspace?

Pa, samo krenete! (smijeh) Za početak, zamislite u kakvoj zajednici želite djelovati. Tko će ju činiti, kako će funkcionirati, čime će se baviti? Odredite okvir, zapišite pravila ako mislite da je potrebno, okupite istomišljenike. Pronađite prostor, počnite raditi zajedno i širiti vijesti o tome čime se bavite kako bi rasla vaša zajednica. Možete zatražiti pomoć i savjete od sličnih hakerskih zajednica diljem svijeta. Na raspolaganju je puno resursa online.

Je li bolje kad su hackerspaceovi fokusirani na jednu ili na više djelatnosti?

Ovisi o tome što zajednica treba i želi. Neke, poput one koju sam pomogao pokrenuti u San Franciscu, vrlo su raznovrsnih interesa. Velika smo zajednica. Svakog tjedna u Noisebridge dolazi i po nekoliko stotina ljudi, u prostor veličine 485 kvadratnih metara. Zagrebačka Radiona koristi znatno manji prostor, pa su se više fokusirali na elektroniku i proizvodnju.

Što vi hakirate ovih dana?

Uglavnom putujem kako bih pojedincima, organizacijama i institucijama koje se bave hakiranjem pomogao savjetima i znanjem, ali i učio od njih. To mi se sviđa jer volim pomagati ljudima. Dobar je to osjećaj.

Radim i na vlastitim projektima. Među njima je i projekt seta alata za glazbeni sintesajzer, o kojem sam držao radionicu ovdje u Radioni. Potrošio sam dvije godine kako bih ga sastavio, ali sad mogu druge podučavati kako funkcionira da bi se mogli sami njime pozabaviti, možda ga i poboljšati.

Veseli me i projekt Split Brain Robotics, u sklopu kojeg sudjelujem u izradi divovskih robota, visokih preko dva metra, kojima ljudi mogu upravljati koristeći moždane valove. Sad razmišljamo o tome kako možemo u to uplesti i glazbu.

Kako se nosite s onima koji žele zlorabiti tehnologiju?

Ljudi koji koriste hakiranje za upad u tuđa računala, krađu i nanošenje štete drugim ljudima obično se skrivaju i rade u tajnosti. Sušta su nam suprotnost.

Odluči li netko učiniti nešto čime će nanijeti štetu nekome drugome, ne mogu ništa učiniti nakon što to napravi. Ali mogu razgovarati s takvim ljudima, pokušati otkriti što ih je na to motiviralo, što ih zanima u životu i ponuditi im svoju perspektivu. Otvoreni i iskreni razgovori mogu promijeniti ljude.

Nastojim ljude ohrabriti da svoju energiju, vještine i znanja koriste za stvaranje nečeg kreativnog i pozitivnog. Takav čin stvaranja oplemenjuje život i čini nas boljim.

Sve se svodi na pitanje osobnog izbora, često ne posve svjesnog. Nije lako odbiti dobru plaću u tvrtki koja prodaje oružje. No bilo bi dobro i da su se ljudi u Facebooku zapitali kako doprinose svijetu time što rade i kako rade. Ne sumnjam u to da se Facebook prema njima dobro odnosi, ali treba imati u vidu i širu sliku. Odakle dolaze njihove plaće i kakve to ima posljedice? Čine li život ljudima boljim ili lošijim?

Kako je biti haker danas u odnosu na vrijeme kad ste počinjali?

O, puno je lakše. Kad sam bio dijete, bilo je opasno biti geek. Tukli su me svaki dan zbog toga, kao i zato što sam introvertiran, što su mi se sviđali dečki, što mi sportovi nisu išli, što me nije bilo briga kako je završila utakmica...

Danas svi imaju mobitele i kojekakve druge gadgete, tehnologija je postala dijelom svakidašnjice, pa su i geekovi bolje prihvaćeni jer su ljudi shvatili kako su nužni da bi nastala sva ta tehnološka čudesa.

Također, škole diljem svijeta fokusiraju se na tehnologiju kao karijeru i način rješavanja problema. Puno se alata i materijala može nabaviti online za vrlo malo novca. Postoje tečajevi i radionice, na raspolaganju je obilje materijala, tiskanih, online, video... Ja sam imao jednu knjigu. Super je vrijeme da budete geek.

Između ostalog, poznati ste po tome što ste izumili TV-B-Gone, uređaj koji može isključiti bilo koji televizor. Kako je došlo do toga?

Kao što sam već spomenuo, dok sam bio mali, često su me tukli zbog onoga što jesam. Učitelji ne bi poduzimali ništa, ponekad bi i poticali nasilnike. Moji roditelji nisu imali pojma što se događa. Bio sam dijete i nisam imao pojma što poduzeti. Mislio sam kako samo trebam izdržati dok ne umrem, a tada će biti svejedno.

Bio sam depresivan i htio sam pobjeći od svega. Televizija mi je pružila utočište. Gledajući je zaboravio bih na moj mali grozni život. S vremenom je to preraslo u ovisnost. Umjesto da se nosim sa stvarnim problemima, gledao sam simulaciju života.

Tek kao odrasla osoba uspio sam se toga riješiti. Izbacio sam televizore iz stana. To je bilo izvrsno. Odjednom sam imao puno vremena za sve što želim raditi. No devedesetih godina prošlog stoljeća televizori su se počeli pojavljivati posvuda na javnim mjestima.

To mi je počelo strahovito ići na živce. Jedva sam ih se bio riješio, a eto ih opet! Bio sam svjestan koliko je snažna moć manipulacije kojom TV raspolaže, koliko nas može učiniti uplašenima, bespomoćnima i depresivnima. Nisam to htio trpjeti.

Našao sam se s prijateljima u kineskom restoranu 1993. godine. Tamo je bio postavljen TV. Iako zvuk nije bio uključen, svi smo zurili u njega umjesto da razgovaramo i družimo se, iako se nismo vidjeli tri godine. Pokrenuo sam razgovor o tome zašto taj mali uređaj ima takvu moć nad nama i upitao ne bi li bilo sjajno kad bismo ga mogli isključiti.

Odmah sam znao kako to izvesti, a jedan od prijatelja smislio je ime. Trebalo mi je deset godina dok nisam našao dovoljno vremena za razvoj funkcionalnog uređaja. Izradio sam nekoliko primjeraka za prijatelje, pa smo išli po San Franciscu i gasili televizore. (smijeh)

TV-B-Gone je pogurao Wired?

Pomislio sam kako bih mogao pokrenuti i masovniju proizvodnju. Bio bih zadovoljan da sam pokrio troškove, no TV-B-Gone je danas biznis sa solidnim prihodima, od kojeg živim ne samo ja, već i 12 prijatelja koje sam zaposlio.

Stjecajem okolnosti skupio sam dovoljno novca za proizvodnju prvih 20 tisuća primjeraka. S pet tisuća prodanih primjeraka pokrio bih troškove, s ostatkom bih fino popunio prihode. Prvog dana prodaje - 18. listopada 2004. - pojavio se članak o uređaju na web izdanju Wireda. Nisam očekivao puno jer web nije bio toliko velik kao danas.

Članak je izašao ujutro i promijenio mi život u najboljem smislu te riječi. (smijeh) Do podneva je bilo toliko posjetitelja na tvbgone.com da se srušio web poslužitelj. Prodao sam 20 tisuća primjeraka u tri tjedna.

Koliko ste ih prodali dosad?

Oko 570 tisuća, najviše u obliku privjeska za ključeve iako postoji i Pro model s dometom od sto metara, kao i uradi sam set. Pola smo ih prodali prve godine jer su o TV-B-Goneu govorili na valjda svim postojećim TV postajama. Uvrnuto, zar ne? Bio je to publicitet kakav novac ne može platiti. Novine su također puno pisale o njemu, zvali su me posvuda da držim predavanja, radionice... Neću se obogatiti, ali bavim se nečim što me veseli i činim svijet boljim mjestom.

Što je iduće na redu? Hoćete li blokirati smartfone?

Smartfone je vrlo lako isključiti, ali to nije legalno pa se ne bavim time. Pametni telefoni imaju sličan učinak kao televizori, ali barem se ne nameću cijeloj prostoriji punoj ljudi.