Povodom njihovog opsežnog istraživanja i izložbe koja bi trebala zaokružiti priču u 2024. godini, popričali smo s Jadrankom Lacković i Kristinom Pandža. Lacković je vizualna umjetnica iz Rijeke, a projekt koji istražuje i interpretira 3. maj različitim umjetničkim formama pokrenula je uz snažnu osobnu motivaciju. Posvećen je njezinom pokojnom ocu, trećemajskom radniku. U želji da analizira 3. maj iz šire društvene perspektive, umjetnica je okupila tim ljudi koji je udruženo pristupio 'kopanju'. Premetali su po arhivima, obiteljskim albumima, razgovarali s bivšim i sadašnjim radnicima...

S Lacković i Pandžom, kustosicom i interpretatoricom industrijske povijesti te materijalne i nematerijalne baštine, razgovaramo o tom istraživanju, trećemajcima nekad i danas te značenju tog brodogradilišta za Rijeku.

Vaš projekt 3. maj_Studija zaborava ima snažnu intimnu odrednicu. Koliko nam možete ispričati o tome?

Kristina: Krenulo je s našim intimnim vezama s brodogradilištem, a ispostavilo se i da je s njim jaka intimna veza svakog našeg sugovornika. Možda je i značenje ovog projekta u tome da ne težimo objektivnosti kao u svakom povijesnom istraživanju, nego dajemo prostora i subjektivnom viđenju određenih tema. Naše su veze s brodogradilištem jednim dijelom obiteljske i ovim smo projektom željele odati svojevrsnu počast, hommage, i 3. maju i našim trećemajcima.

Jadranka: Iskreno, čudno mi je nazivati projektom nešto što je sastavni dio mojih sjećanja i odrastanja, ali naučila sam u protekle dvije godine donekle odvojiti stvari. Teško mi je ukratko odgovoriti na ovo pitanje; sve je krenulo nekoliko godina nakon tatine smrti. Slikala sam njegove portrete kao dio procesa tugovanja, a u početku sam kao reference koristila svoje fotografije i među njima je bio poveći broj onih iz 3. maja. Tata je bio trećemajac, odrasla sam u trećemajskoj zgradi, zapravo logično je da se brodogradilište ušuljalo u proces mojeg opraštanja s njim. Žao mi je da nisam dokumentirala njegove priče, ali nadam se da sada barem donekle ispravljam propušteno.

Značenje brodogradilišta 3. maj za Rijeku i Hrvatsku odlučili ste istražiti kroz radničku perspektivu. Zašto?

Kristina: Pokazalo se da je to perspektiva kojom se dosad nije gledalo na brodogradilište. Dostupna istraživanja bave se ili su se bavila svim drugim aspektima brodogradilišta - gradnjom, vrstama brodova, ekonomskim promjenama koje je ono doživjelo, organizacijom. Ispada da su se brodovi izgradili sami. A nisu, radile su ih vrijedne ruke i široko znanje trećemajaca. Oral history, sjećanja i svjedočanstva radnika koji su nam još u nekoj mjeri dostupni mogu nam pomoći da istražimo širu sliku brodogradilišta i njegovu povijest nadopunimo informacijama koje ne postoje u arhivima.

Jadranka: U početku sam pokušavala pronaći fotografije tate, ali s vremenom se to proširilo i na privatne fotografije ostalih radnika, jer vizualni materijal koji je bio dostupan na internetu prikazivao ih je skoro kao statiste. Razumijem da su brojke i dostignuća brodogradilišta nešto što je zanimljivo publici, ali mene je više od tih metalnih grdosija i njihove tonaže zanimalo tko su ljudi koji su ih izgradili. Srećom, dostignuća brodogradnje su dokumentirana, i dobro je da jesu, a mi sada želimo dati prostor i onima čije priče ranije nisu bile ispričane.

Projektu ste pristupili različitim umjetničkim formama. Zašto ste se odlučili za taj multimedijalni/multidisciplinarni pristup?

Jadranka: Kao što sam ranije navela, u početku nisam ni pomislila da će moje zanimanje za trećemajske priče prerasti u projekt. Nakon razgovora s prijateljicom i njezinog savjeta da bi bilo dobro dokumentirati priče koje su ljudi podijelili sa mnom, krenula sam ozbiljnije razmišljati o tome. Primarno polje mojeg zanimanja su fotografije, pogotovo one iz privatnih fotoalbuma, a znala sam da je za dokumentiranje priča idealna Kristina. I ranije smo surađivale na nekim projektima vezanim uz industrijsku baštinu Rijeke, tako da sam znala kako radi, profesionalno, ali s velikom dozom empatije za radnike i njihova iskustva i priče. Zvuk, fotografija, svjedočanstva, sve je to međusobno povezano i smatram da dokumentiranje ne bi bilo potpuno kada bi izostalo nešto od toga.

Na projektu ste počeli raditi početkom 2022., nastavio se cijele 2023., a predstavljen će biti 2024. godine. Zvuči kao opsežno istraživanje - što je sve bilo učinjeno u tom periodu?

Kristina: Istraživanje je opsežno po vremenu koje smo mu posvetile, a pokazalo se da smo tek zagreble po površini. Ako znamo da trećemajaca ima i nekoliko tisuća, onda zaista nismo dosad napravile toliko mnogo. Ipak, prikupljeno je puno zanimljivih informacija i fotografske građe, a možda još značajnije - uspostavljeni su krasni kontakti. Iz sadašnje perspektive, djeluje to kao projekt koji će trajati dulje vrijeme.

Jadranka: Kristina je sve rekla, nadodala bih samo kako osjećam da je ovo tema kojom ću se i slikarski baviti zasigurno još neko vrijeme, jer ne vjerujem da će izložba biti završna točka. Odredila sam datum zato što smatram da je tijekom istraživanja dobro stati u jednom trenutku i analizirati sakupljeni materijal, procesuirati ga i pokušati kanalizirati kroz vlastiti rad.

Građani i građanke bili su pozvani sudjelovati u razvoju projekta. Na koji su sve način doprinijeli?

Kristina: Njihov doprinos je u najvećoj mjeri u tome što su odvojili svoje vrijeme i bili spremni razgovarati o svojim trećemajskim danima s nama. Vrlo se brzo među radnicima proširila priča o projektu i mnogo ih je željelo participirati. To je magija. Vrlo brzo vas uvuku u svoj svijet, pa počnete zamišljati da ste vi u tim halama, da savijate lim, radite u traserskoj hali ili da s njima sjedite na marendi. Još kada izvade svoje stare fotografije... Kada se priča malo zakotrljala, događalo nam se da u gradu sretnemo ljude koje poznajemo i koji imaju nekoga tko je radio u 3. maju. Zaista je tako, u našem gradu svatko ili ima nekoga u obitelji tko je radio u 3. maju ili poznaje nekoga tko je tamo radio. Ludnica.

Jadranka: Zahvalne smo svima koji su podijelili svoje vrijeme i sjećanja s nama. Iskoristila bih priliku da pozovemo i ovim putem sve zainteresirane da nam se jave sa svojim pričama, fotografijama ili memorabilijama na adresu elektroničke pošte projekt3maj@gmail.com.

Razgovarali ste s mnogim bivšim i sadašnjim radnicima brodogradilišta. Kako se razlikuju njihovi osjećaji prema 3. maju?

Kristina: I to je zanimljivo, vrlo malo. Ponos i zadovoljstvo su ono što prevladava u najvećoj mjeri. Teško je izbiti 3. maj iz trećemajca. Posebice jer je velik dio ljudi s kojima smo razgovarali dulji niz godina radio tamo, neki i cijeli radni vijek. Neki od njih su imali priliku i promijeniti posao, pa su ostali u brodogradilištu. Radi se tu dakako i o teškim pričama, teškim sudbinama, nezadovoljstvu, ali kada bi se trebalo sumirati - pozitivan je osjećaj prema brodogradilištu. Teško je to sažeti u nekoliko riječi.

Projekt ćete zaokružiti interdisciplinarnom i participativnom izložbom - kako ste je točno zamislili?

Jadranka: Ako je nešto sigurno, to je konstantna promjena i učim se omekšati svoj pristup i dozvoliti si prilagoditi se situaciji. Kada smo krenule u istraživanje, imala sam viziju što tražim, ali je sakupljeni materijal premašio sva moja očekivanja. Predstoji nam analiza prikupljenog materijala i odluka kako ga najbolje predstaviti. Trenutno na našem profilu na Instagramu redovito objavljujemo fotografije prikupljene u privatnim fotoalbumima, kao i crtice iz dosadašnjih intervjua. Tko je zainteresiran, neka nas slobodno zaprati.

Izložba će se poklopiti s proslavom 75. godišnjice brodogradilišta. Koliko se ono promijenilo u tom dugom periodu, što ste saznali iz istraživanja?

Kristina: Mnogo. Vrlo zanimljivo, promijenila su se npr. potrebna zanimanja kako se modernizirao proces gradnje. Zakovičari s vremenom odlaze u prošlost, a njihov posao preuzimaju zavarivači. Mijenjale su se struktura, organizacija rada, vrsta brodova koji se grade, mijenjaju se plaće, odnos prema radnicima, uvjeti rada, njihova prava. Kako se mijenjaju grad, država, društveni sustav, tako se mijenja brodogradilište. Vrlo je zanimljivo pratiti na koji način spomenute promjene utječu na život brodogradilišta i kako se ono prilagođava.

Jadranka: Napomenula bih i da sam primijetila promjenu u načinu na koji su naši sugovornici govorili o svom radnom vijeku. Usuđujem se reći da je onima koji su bili radnici sedamdesetih i osamdesetih godina 3. maj dio identiteta, a mlađi sugovornici doživljavaju to samo kao radno mjesto. Iznimka su oni čiji članovi obitelji generacijski rade u 3. maju.

Uz vas je na istraživanju/izložbi radio i projektni tim. Možete li ih predstaviti?

Jadranka: Sa zadovoljstvom! Moje ime je Jadranka Lacković, po struci sam magistra primijenjenih umjetnosti, začetnica sam i pokretačica projekta, a najbliža suradnica u timu mi je Kristina Pandža, kustosica i interpretatorica industrijske povijesti te materijalne i nematerijalne baštine. Nas dvije provodimo razgovore s ljudima, sakupljamo i istražujemo povijesnu građu. Za dokumentaciju zvuka zadužena je Ivona Ivković, multidisciplinarna i eksperimentalna umjetnica koja djeluje u području zvuka, slike, signala i svega što nastaje njihovim ispreplitanjem. Za fotografiju je zadužena Tanja Kanazir, fotografkinja i vizualna interpretatorica Rijeke, njenih priča, ljudi i arhitekture. A sve ovo ne bi bilo moguće bez naše Maje Ogrizović, kulturologinje zadužene za projekt i menadžment, komunikaciju i produkciju.

Projektom pokušavate zaustaviti daljnji zaborav slavnih dana brodogradilišta te otvoriti prostor za nova promišljanja. Zašto mislite da je uopće došlo do zaborava kojim se bavi vaša studija, pogotovo s obzirom na nekadašnje značenje brodogradilišta?

Kristina: Ne bismo rekli da je došlo do zaborava, a onda možda i bismo. Činjenica je da se danas na brodogradilište ne gleda kako se gledalo unazad trideset, četrdeset ili pedeset godina. Biti trećemajac danas i onda potpuno je druga stvar. Možda smo željele otrgnuti od zaborava tu za nas najvažniju, radničku perspektivu. Radnici i tvornice izgradili su Rijeku, a mogućnosti za zapošljavanje u njima bile su velike. Nije to samo priča s 3. majem - i harterski radnici, i radnici iz Benčića, Lenca ili rafinerije bili su većim dijelom stanovnici našeg grada. Odnos prema radu danas je drugačiji, a posebice u kontekstu toga u Rijeci proizvodnje više nema.

Upravo se ovih dana piše da brodogradilište ide u privatizaciju, a već su u tijeku i pripremne radnje za prelazak zaposlenika. Što mislite o tome?

Kristina: Nije nam namjera bila baviti se trenutnom situacijom u brodogradilištu i samo smo je rubno dotaknuli u razgovorima. Jednostavno se u svakom intervjuu nametnula kao tema, pa nas je zanimalo što bivši trećemajci misle o tome. Zanimljivije je doduše kako s emocijama bivši trećemajci gledaju na trenutnu situaciju i pitanje o budućnosti gradnje brodova u Rijeci. Premalo smo, s druge strane, upoznate s važnim informacijama u tom dijelu da bismo imale stav.

Poruke i pozdravi za kraj?

Pozdrav svim trećemajcima i svima koji vole 3. maj!